Mlada pravnica i spisateljica Maja Sačer za sebe kaže da piše otkako je naučila slova, iako preciznije navodi dvanaestu godinu, kada za vrijeme uzbuna nije imala što drugo raditi u skloništu. U mlađim danima igrala se poezijom, a u ladici čuva i nekoliko neobjavljenih romana. Priče je dosad objavljivala u Vijencu, Zarezu, Republici i Knjigomatu. Prošle godine objavila je svoju prvu zbirku priča intrigantna naslova 'Božji grijesi'.

Vašu prvu knjigu čini sedamnaest tematski raznolikih kratkih priča. Koje vas teme najviše zanimaju i kome biste je preporučili?

Zanima me sve što mogu kritizirati, odnosno sve što me smeta. A smeta me sve: religijski i svaki drugi fanatizam, prenemaganje da je kupovina precijenjenih krpica kupovina kvalitete, a ne statusnih simbola, ovisnost o lošim vezama, tabui, licemjerje, gluposti naše svagdašnje kojima nema kraja. Preporučila bih svoju knjigu onima otvorena uma, da se 'gorko nasmiju' - da posudim izraz Vande Winter - kao i onima odškrinuta uma u nadi da će ih potaknuti na njegovo širenje.

Zašto naslov 'Božji grijesi'?

Reći će netko da je naslov ironičan jer, naravno, Bog nema grijeha, ali ja kažem da ih ima bezbroj. Kako bi inače netko savršen mogao stvoriti nešto tako nesavršeno poput čovjeka i k tome, pazite sad, na svoju sliku i priliku? I u svom vrhunskom licemjerju, taj besprijekorni stvoritelj, umjesto da popravi ono što je zabrljao, kažnjava to jadno stvorenje poplavama, boleštinama, nasiljem. Krajnje je vrijeme da mu čovječanstvo naplati te grijehe tako što će se napokon okrenuti sebi.
U medijima ste izjavili da ste primili pohvale svećenika koji je kupio vašu knjigu. U prvoj priči pod naslovom 'Eden' smještate u rajski vrt homoseksualca Erika i prvog muškarca Adama. Je li bilo kakvih kritika iz Crkve?

Dobila sam kritike vjernika ili, bolje rečeno, tradicionalnih ljudi koji uzimaju vjeru kao dio svog odgojem usječenog identiteta, a koji zapravo o njoj uopće ne promišljaju niti je osjećaju. Oni su mi rekli da nisam trebala pisati o Bogu, a sigurno ne na tako podrugljiv način. Apsolutno ne prihvaćam ideju da postoje teme o kojima se ne smije pisati. Piscu ništa nije sveto, a spisateljici ponajmanje.
Često pišete o ženama i ljubavnim odnosima, odstupajući pritom od tradicionalnih prikaza žena kao brižnih majki i odanih supruga. Možemo li govoriti o hrvatskom 'Seksu i gradu'?

Kakav 'Seks i grad'! Prezirem tu površnost, snobizam i zamisao da se svijet vrti oko štikli, torbica i stanja duha prema kojem je žena bez muškarca defektna. Upravo se takvom načinu života i suludoj zamisli da potrošnja ispunjava prazninu izrugujem u priči 'Keš il kartica', u kojoj jedna takva torbica dobije što i zaslužuje. Neprekidno se žene želi strpati u kalupe: ako već nećete kuhati, prati i biti ropkinjama djeci i mužu, onda ćete svoj mukotrpno zarađeni novac davati nama, prodavačima magle i krema protiv celulita, da vas učinimo lijepima, sretnima i savršenima, jer vi ste ružne, nezanimljive, isprazne takve kakve jeste. Ja kažem - dosta terora nad ženskim tijelima i dušama!