Predstava će sljedeći tjedan gostovati u Zagrebu, a nakon što su razgrabljene karte za prve dvije najavljene izvedbe, u Satiričkom kazalištu Kerempuh imat će čak četiri izvedbe u tri dana, 6., 7. i 8. ožujka, nakon čega glumačko-pjevačko-plesni komad o životu Lepe Brene odlazi u petak 10. ožujka u Hrvatski kulturni dom na Sušaku u Rijeci.

Predstava je nastala iz monologa dramskih autora Olge Dimitrijević, Slobodana Obradovića, Maje Pelević, Tanje Šljivar i Vedrane Klepice, a pet lica Lepe Brene prikazuju četiri glumice: Jasna Đuričić (nedavno nagrađena za najbolju europsku glumicu u filmu 'Quo Vadis, Aida'), Jelena Ilić, Anđela Jovanović i Jovana Belović te glumac Vladimir Aleksić. Glavni su likovi Brena graditeljstva, Brena biznismenka, Brena pjesme, Brena Jugoslavenka i Brena seksualnosti, čiji se monolozi upliću u vrstu međusobnog razgovora; kako svih pet Brena međusobno, tako i s publikom.

Autori naglašavaju da predstava nije zamišljena samo kao biografska predstava, već kroz Lepu Brenu, najveći simbol showbusinessa Jugoslavije, govori o kompleksnosti i kontradikcijama posljednja četiri desetljeća na ovim prostorima, o njegovim društveno-političkim transformacijama, ponosu i boli, razočaranjima i nadi, ali vidimo i Brenu kao estradnu zvijezdu koja i sama puca pod pritiscima životnih tragedija.

Uoči gostovanja u Hrvatskoj, o tome kako se sve to u predstavi 'Lepa Brena Project' spaja u zajedničku priču i poruku koja nastoji ponuditi kontekst za razumijevanje naše zajedničke prošlosti, popričali smo s redateljem Vladimirom Aleksićem.

Uskoro ćemo u Zagrebu gledati vašu predstavu 'Lepa Brena Project'. Zašto ste vi i koredateljica i jedna od dramskih autorica Olga Dimitrijević odabrali baš Brenu kao simbol bivše Jugoslavije?

Krenuli smo od toga što se Olga i ja jako volimo veseliti uz Brenine pjesme i što smo detektirali da svaki put kada se veselimo uz te pjesme zapravo mislimo o nekom širem kontekstu, a to nije pitanje pukog eskapizma. Tako smo krenuli razrađivati plan koji se najbolje može opisati rečenicom iz predstave: ‘Svaka ljubavna pjesma ima svoje značenje u široj društvenoj areni.’ Znači, nije pitanje Lepe Brene kao ličnosti, nego svih različitih aspekata društvene stvarnosti koji se preko njezine figure mogu iščitavati.

Na koji način Brena spaja društveno-politički kontekst nekadašnje zajedničke države s našim pojedinačnim povijestima i iskustvom?

Muzička karijera duga 40 godina i turbulentan život najveće showbizz zvijezde na ovim prostorima, Fahrete Jahić Živojinović, poslužili su nam kao inspiracija. Zastupanje jugoslavenstva, postsocijalistička transformacija, akumulacija kapitala, reinventiranje karijere...

Brena govori o 'godinama koje su iza nas'… Koliko je ta tema zanimljiva suvremenoj Srbiji? Zanima li mlađu generaciju u Srbiji nešto takvo kao što je 'zajednička prošlost'? Što ta sintagma njima uopće znači, ako išta?

Zanimljivi su bili komentari mladih ljudi koji su rođeni u kasnim devedesetima ili početkom dvijetisućitih. Oni nemaju iskustvo življenja u Jugoslaviji ili rata, ali su jako dobro razumjeli predstavu zbog stvarnosti u kojoj trenutno žive, kao posljedicu prethodnih desetljeća. Naša se predstava ne oslanja isključivo na iskustvo življenja u Jugoslaviji, već i na današnji trenutak. Gdje smo, tko smo i kamo idemo polazišna su pitanja ovog komada podijeljena u pet monologa: ‘Brena graditeljstva’ po tekstu Vedrane Klepice, ‘Brena biznismenka’ po tekstu Maje Pelević, ‘Brena pesme’ po tekstu Olge Dimitrijević, ‘Brena Jugoslavenka’ po tekstu Tanje Šljivar i ‘Brena seksualnosti’ po tekstu Slobodana Obradovića.

Pretpostavljam da je raditi predstavu temeljenu na osobi koja je još itekako živa i prilično aktivna bilo u najmanju ruku izazovno. Kako ste pristupili projektu? Koliko ste se u oblikovanju predstave konzultirali sa samom Brenom? Slaže li se ona s time kako je vi – odnosno dramski pisci okupljeni na predstavi, a zatim i glumice – vidite i prikazujete? Kako je ona reagirala na predstavu?

Prvi dio rada podrazumijevao je istraživački period – odredili smo teme kojima se želimo baviti, pa smo onda s piscima razgovarali kako se te teme mogu pretočiti u monologe koje bi se u krajnjoj instanci moglo uklopiti u predstavu. Sama Brena nije sudjelovala u kreiranju predstave niti je gledala probe. Olga i ja smo se pred početak rada susreli s njom i ispričali joj koncept i njoj se to bilo jako dopalo. Prvi put je predstavu gledala na premijeri, ali poslije je došla još jednom, bez medija, s prijateljicama, i ta je izvedba za nju bila vrlo emotivna.

Govoreći o svojoj karijeri, Brena je na premijeri u Beogradu izjavila da 'treba biti hrabar i pokazati ljudima što je dobro (a što zlo)'. Što možemo naučiti od Brene? Može li umjetnost posredovati istinske promjene u ljudima? Je li to, po vama, zadaća – dužnost – teatra?

Brena mi je u jednom razgovoru rekla da je trajanje jedino mjerilo kvalitete. I upravo to od nje možemo naučiti, kako da trajete, a da ostanete svoji, da se ne ukaljate o nacionalizam, kao što su napravili neki srpski i hrvatski pjevači. Da, kako se kaže u predstavi, 'ne gazite preko leševa'. Mislim da je dužnost teatra da govori o današnjem trenutku i, svaki put kada kritički govorimo o nama, možemo se nadati promjeni.

Predstava je u Srbiji izuzetno uspješna, a sudeći po rasprodanim izvedbama u Kerempuhu, ni u Hrvatskoj neće proći nezapaženo. Kako objašnjavate takvu popularnost? Je li riječ o nostalgiji ili je možda malo riječ i o običnoj ljudskoj znatiželji, voajerizmu neke vrste? Što je to što nas toliko zanima?

Mislim da tu ima svega od navedenog. Drago nam je da su, između ostalog, zbog ove predstave u kazalište došli neki ljudi koji inače ne idu u kazalište.

U čemu se ustvari sastoji fenomen Lepe Brene? Kako je Fahreta Jahić, ne neka osobita ljepotica, s pjesmama koje bolje pristaju opskurnim lokalima u predgrađu nego javnoj televiziji 23-milijunske države, opčinila narod i uvela turbofolk u mainstream te zadržala sjaj svoje zvijezde do danas? Kako je Fahreta postala – i ostala – Brena?

Njezina karijera je toliko fascinantna da je to nemoguće negirati. Možda treba podsjetiti da je 1984. na stadionu u Temišvaru 65 tisuća Rumunja uglas pjevalo pjesmu 'Živela Jugoslavija'. A onda je 1989. otpjevala pjesmu 'Jugoslovenka', koju i danas svi ljudi od Triglava do Vardara pjevaju uglas na njezinim koncertima. Imala je i svoju lutku, koja se tada prodavala više od popularne Barbike. Po njoj je 25 nebodera širom Jugoslavije dobilo ime. Napravila je glazbeni imperij i pokrenula televiziju. I dandanas je jedna od najpopularnijih pjevača. Na sve to, mafija joj je otela sina... Njezina karijera i život jesu fenomen, voljeli mi nju ili ne.

Što Brena predstavlja vama? Rođeni ste 1977., dakle odrastali ste uz Brenu i Slatki greh na malim ekranima. Sjećate li se svojeg prvog susreta s Brenom i njezinim pjesmama i kako ste tada reagirali?

Sjećam se njezinog koncerta 1985. u Zrenjaninu. Sjećam se dugih redova ispred kina pred film 'Hajde da se volimo'. Ona je za mene bila i ostala simbol joie de vivre.

Koja vam je njezina pjesma najdraža?

Zapravo su dvije, 'Sanjam' i 'Jugoslovenka'.

Kad je o Breni riječ, vjerujem da te iste mase koje ju obožavaju istodobno gaje podosta predrasuda prema njoj. Kako se vaša predstava suočava s predrasudama o Breni?

Predstava se ne bavi temom predrasude, ali kulturna javnost u Srbiji, vjerujem i Hrvatskoj, s podozrenjem gleda na popularnu kulturu, pa me nisu začudile negativne reakcije i zao glas koji su pratili ili prate ovaj projekt, a dolaze primarno s elitističkih stajališta. Ali ova predstava je opstala od svoje premijere i sada nerijetko čujem komentare ljudi kako u početku nisu vjerovali da je to projekt vrijedan pažnje, ali su promijenili mišljenje nakon što su pogledali predstavu.

Kako odrediti što je to visoka, a što niska umjetnost? U svojoj knjizi 'I Am Jugoslovenka', govoreći o jugoslavenskim feminističkim praksama performansa, autorica i povjesničarka umjetnosti Jasmina Tumbas svrstava Lepu Brenu uz bok Marine Abramović, time simbolično rušeći elitističku hijerarhiju koja umjetnost i umjetničku produkciju dijeli na 'visoku' i 'nisku'. Kako vi gledate na takve podjele?

Meni je jako čudno da vodimo priču o tome što se smije, a što ne smije stavljati na scenu. Tijekom povijesti imamo primjere umjetnika koji su koristili simbole popularne kulture u svojoj umjetnosti. Za mene postoji samo dobra ili loša umjetnost. Mene zanima umjetnost koja korespondira s današnjim trenutkom.

Kako ste spomenuli, Brena je poznata po spektakularnim open air koncertima. Njezine javne nastupe redateljica Anna Hoffman promatra kao 'sjecište rasprava o nacionalizmu, balkanizmu, multikulturalizmu…' Što će nam ova predstava reći o nama danas?

'Brena graditeljstva', tekst koji je pisala Vedrana Klepica, govori o pomalo zaboravljenim stambenim objektima koje su stanovnici mnogih jugoslavenskih gradova krstili u 'Lepa Brena'. Arhitektonski dominantne građevine koje paraju nebo, sa 'živopisnim krovnim suknjicama i lijepim fasadnim nogicama', izgrađene su osamdesetih godina, na vrhuncu Brenine slave, a postoje u Kragujevcu, Zrenjaninu, Novom Sadu, Šibeniku, Tuzli, Zemunu, Brčkom, Bijelom Polju, Užicama… Ovaj monolog najviše podsjeća na naš društveni sunovrat. Podsjeća nas na onaj slučaj kada je jedna zgrada 'Lepa Brena' u Kragujevcu otrovala oko 150 ljudi zbog nesposobnosti da se osigura ispravna voda za piće; podsjeća nas na mafijaške obračune na njezinom parkingu, na samoubojstva, na stan u 'Lepoj Breni' u Foči kao mjestu ratnog zločina iz devedesetih. Stanovi u 'Lepoj Breni' odavno su prestali biti poželjni, tamo negdje početkom prvih privatizacija, stečaja i otpuštanja radnika koji su masovno bili naseljeni u ovim neboderima. Takvi stambeni prostori propadaju, a danas je luksuz nešto drugo: nepriuštivi stanovi s pogledom na 'Beograd na vodi' ili 'Zagrebački Manhattan'.

Brena graditeljstva, Brena seksualnosti, Brena biznismenka, Brena Jugoslavenka, Brena pjesme. Koja se vama čini najvažnijom? Koliko je za Brenin ultimativni uspjeh važna ona Brena koja se udala za jednog od najslavnijih tenisača bivše Jugoslavije, a koja nije ušla u predstavu?

Svi aspekti su važni jer govore o nama. Izdvojio bih monolog Brene graditeljstva, jer u njemu je prikazano ono što smo nekad sanjali i kako su se ti snovi pretvorili u košmar i raspali u paramparčad, baš kao i Jugoslavija.

Kako se na njih nadovezuje Brenna, transvestit koji u Beču ima svoj drag queen show, a kojega glumite u ovoj predstavi?

To je priča o momku koji je upravo imitirajući Lepu Brenu osvojio slobodu da živi svoj identitet. Momak koji je rođen u jednom 'SFRJ dupetu od grada', s ocem koji je alkoholičar i koji nikada nije prihvatio činjenicu da mu je sin homoseksualac.

Brena se uvijek deklarira kao Jugoslavenka. Je li to popularan stav u Srbiji? U Hrvatskoj se na tzv. jugonostalgičare uglavnom ne gleda s odobravanjem, što možda ima veze s različitim povijesnim iskustvom rata Hrvatske i Srbije. Što će nam Brena Jugoslavenka reći o tome ratu i hoće li je hrvatska publika razumjeti?

Naravno da se predstava koja se bavi poviješću Jugoslavije mora suočiti s temom rata. Tanja Šljivar je u monologu Brene Jugoslovenke jasno adresirala tu temu, a hoće li hrvatska publika to razumjeti, vidjet ćemo nakon izvođenja u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su gostovanja srpskih kazališta uvijek nestrpljivo iščekivan događaj, gledališta su redovito rasprodana, a publika glumce ispraća ovacijama. Kad već razgovaramo o zajedničkoj prošlosti, možda da se za kraj dotaknemo i budućnosti - jesmo li se iole približili mogućnosti za oblikovanje neke nove, zajedničke kulturne budućnosti? Jeste li u tom smislu optimistični?

Moram priznati da su se kulturni radnici, nakon užasnog rata, prvi udružili. Vrlo sam optimističan po tom pitanju i volio bih da i institucije to razumiju, a prije svega ministarstva kulture. Nisam nostalgičan za Jugoslavijom, ali znam da jedino radeći zajedno možemo kreirati ljepši i bolji svijet.