Prošlost jugoistočne Europe obilježena je mnogim konfliktima, ratovima i neprijateljstvima do današnjeg dana, stoga je Goethe-Institut pokrenuo umjetnički projekt ‘Europa. Jugoistok – Zabilježena sjećanja’ u kojem je odabrano 22 umjetnika iz jedanaest država jugoistočne Europe. Kustosica izložbe Constanze Wicke, potpomognuta kustosima i kustosicama iz država učesnica u projektu, fokusirala se na umjetnike koji se u svom radu bave temom sjećanja i čije je težište rada raznolika povijest regije i razmišljanje o prošlosti kao i o aktualnim konfliktima u jugoistočnoj Europi.

Kroz medij fotografije, video radove i zvučne instalacije, izabrani umjetnici, svaki na svoj način, bave se pitanjima kolektivnog pamćenja, različitih kultura i mjesta sjećanja, a naročito ulogom slika u ovim procesima. Izložba pruža uvid u različite povijesne narative, ali i u različite umjetničke načine upotrebe kamere, od ‘hladnog’ registriranja, subjektivnog dokumentiranja i biografskih priča do analitičkog preispitivanja povijesti i bilježenja tragova radnje. Unatoč različitim pristupima, ono što je zajedničko svim umjetnicima je fragmentarnost snimljene realnosti, bez obzira da li rade sa pronađenim fotografijama ili kamerom dokumentiraju i produciraju nove slike.

Rumunjski fotograf Iosif Kiraly u seriji ‘Rekonstrukcije’ bavi se urbanim pejzažom tranzicije, a njegove složene poli-perspektivne fotografije prenose ideju da ne postoji samo jedna ispravna točke gledišta i da je percepcija (kao i sjećanje) krajnje subjektivan i slučajan proces. U dokumentarnom video radu lišenom naracije, moldavski umjetnik Pavel Braila prati urbani život grada i stvara svojevrsnu urbanu kroniku te antropološki filmski esej u kojem je uspio zabilježiti stalne promjene izgleda svoga grada.

Grčki fotograf Panos Kokkinias u seriji ‘Arkadia’ suprotstavlja antičku i današnju Grčku, postavljajući pitanja o identitetu današnjih Grka i dajući komentar na aktualna politička događanja u toj zemlji. U projektu ‘Zaboravite svoju prošlost’, Nikola Mihov prati tihu sudbinu najznačajnijih spomenika iz komunističkog perioda u Bugarskoj i bilježi kako su, nekadašnji simboli ponosa i poštovanja prema naciji, prepušteni propadanju. Turski umjetnik Erhan Muratoglu u video instalaciji ‘Nigar’ razgovara sa 94-godišnjom emigranticom i pruža nam mogućnost da s njom podijelimo fragmente osobnih uspomena i fascinirajuće veze sa neispričanom poviješću Turske 20. stoljeća.

Srpski umjetnik Nikola Radić Lucati u seriji fotografija ‘Predvidljivi ishodi’ preispituje arhitektonsko naslijeđe modernizma kroz prizmu političkih promjena i nacionalističkih ideologija u Srbiji koje su vidljive i u simboličnom jeziku arhitekture. Za razliku od njega, Stefana Savić u seriji crno-bijelih fotografija ‘Polka’ rekonstruira obiteljska sjećanja kroz nekoliko generacija i pokušava ispitati ulogu fotografije u procesu pamćenja.

U instalaciji ‘Prostor za protest’ makedonski umjetnik Sašo Stanojković fokusiran je na dokumentiranje štrajka radnika u Parku boraca u središtu Skopja, u kojem bivši zaposlenici bankrotirane državne firme žive u improviziranom šatorskom naselju. Stanojkovićev video svjedoči o aktualnim zbivanjima ali predstavlja i znak solidarnosti s radnicima koji sebe vide kao kolateralnu žrtvu prelaska iz jednog ekonomskog sistema u drugi. Bugarski umjetnik Peter Tzanev u svojim crtežima bijelim tušem na fotografijama tematizira napušteno naslijeđe. Kolosalne i prazne tvorničke hale u kojima je nekada radilo i više od 3000 ljudi, sa pokidanim konstrukcijama i zjapećim rupama i šupljinama i razbijenim komadima namještaja i alata, umjetničkom intervencijom postaju preobražene i nestvarne.

Od naših umjetnika u projektu sudjeluju: Jelena Blagović (1983.) sa fotografijama iz serije ‘Obiteljsko srebro’ u kojoj postavlja pitanje o važnosti obiteljskog arhiva i propituje osobnu prošlost kroz naslijeđe vlastite obitelji te Sandra Vitaljić (1972.) koja izlaže fotografije iz serije ‘Neplodna tla’ na kojima su fotografirani pejzaži obilježeni traumom, povijesnim događajima, ljudskim iskustvom i zločinom. Unutar prostora fotografije Vitaljić stvara prostor sjećanja za žrtve koje nisu dobile svoje mjesto u takozvanoj oficijelnoj kulturi pamćenja.

Izloženi radovi tematski su podijeljeni u nekoliko cjelina: politički pejzaži i prostori, tragovi zločina prošlosti, individualno sjećanje i kolektivna prošlost, slike kao sjećanje na prošlost, izgradnja i razgradnja kolektivnog sjećanja te ponovno postavljanje scene. Neki od pristupa su definirani svojom temom, drugi umjetničkim stavom a neki promišljanjem samog medija.

Povijest i sjećanje nisu sinonimi, ali za razliku od službene, državom nametnute kulture sjećanja, izložba ‘Europa. Jugoistok – Zabilježena sjećanja’ predstavlja nam različite individualne i kolektivne traume s kojima se i sami moramo suočiti i nadići ih jer nam u suprotnom prijeti iskrivljeni pogled na stvari. Izložba suvremene umjetnosti kao što je ova sasvim sigurno neće utjecati na promjene u službenim politikama sjećanja, neće formirati niti opće mnijenje, niti odgajati mase, ali može promijeniti razmišljanja kod pojedinaca.

Izložba je otvorena u svibnju 2013. u Muzeju za fotografiju u Braunschweigu, gostovala je u Sarajevu, a nakon Rijeke putuje u Sofiju, Ankaru i Nikoziju.

U riječkom MMSU-u izložba je otvorena do 1. ožujka. 2014.