Djela Marije Jurić Zagorke, majstorice povijesnih romansa koja cijelo stoljeće svojim pitkim pričama oduševljava naraštaje čitatelja, objavljena su u suvremenom ruhu dizajnerice Tesse Bachrach Krištofić u kojemu ih željno iščekuju generacije novih poklonika odraslih na djelima J. R. R. Tolkiena i Georgea R. R. Martina

Dugo sustavno prešućivana i osporavana, proglašavana autoricom „šunda” koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim instinktima, Zagorka je danas nezaobilazno ime bez kojega bi hrvatska književnost bila znatno osiromašena.

Savjetovali su joj da se primi motike i kuhače. Srećom, nije ih poslušala! Postala je prva hrvatska profesionalna novinarka, najpopularnija hrvatska spisateljica i amazonka hrvatskog feminizma. Unatoč svemu navedenom, do danas nije postignuta potpuna suglasnost o mjestu i ulozi Marije Jurić Zagorke u hrvatskoj književnosti, a nisu razriješene ni mnogobrojne bijele mrlje iz njezine biografije uključujući čak i datum rođenja (1. ožujka / 3. ožujka 1873./1876./1879.).

Stoga je njezin rođendan (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka, 1873. – Zagreb, 30. studenoga 1957.) važan podsjetnik na činjenicu da su nakon pet godina, koliko ih nije bilo na tržištu, njezini romani Grička vještica (u sedam svezaka) i Kći Lotršćaka ponovno među nama u raskošnom, novom izdanju Djela Marije Jurić Zagorke u Školskoj knjizi; mogu se nabaviti u svim knjižarama i webshopu izdavača.

'Novo izdanje Djela Marije Jurić Zagorke, majstorice povijesnih romansa koja cijelo stoljeće svojim pitkim pričama oduševljava naraštaje čitatelja, osvanulo je u suvremenom ruhu dizajnerice Tesse Bachrach Krištofić u kojemu ih željno iščekuju generacije novih poklonika odraslih na djelima J. R. R. Tolkiena i Georgea R. R. Martina', izjavila je u povodu izlaska redizajniranih Djela urednica edicije i glavna urednica Školske knjige Miroslava Vučić.

Hipnotički učinak Zagorkinih priča

Autorica koja se cijelog života morala boriti protiv predrasuda, nepravdi i mizoginih podcjenjivanja bila je dugo sustavno prešućivana, osporavana i estetski diskriminirana te proglašavana autoricom „šunda” koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim instinktima, istaknuo je autor pogovora u romanima Grička vještica i Kći Lotršćaka akademik Krešimir Nemec.

'Marija Jurić Zagorka danas je nezaobilazno ime ne samo kad se govori o procesu širenja hrvatskoga čitateljskog kruga nego i o razvijanju jednoga oblika proznog pisma bez kojega bi hrvatska književnost bila znatno osiromašena”, ističe akademik Nemec. Ta je spisateljica neiscrpne imaginacije – dodaje autor pogovora – bila i veliki, u nas još nedosegnuti majstor u stvaranju zapleta i održavanju fabularne neizvjesnosti. Tajnu njezine popularnosti akademik Nemec vidi u „komunikativnosti, u upravo hipnotičkom učinku njezinih priča, u znalačkom korištenju arhetipskih situacija i lako prihvatljivih pripovjednih konvencija'.

Odlučujući poticaj za pisanje romana dao joj je biskup Josip Juraj Strossmayer usmjerivši je prema temama iz hrvatske povijesti. Kao vatrena feministica, Marija Jurić Zagorka rado je prihvatila njegov prijedlog da piše o vremenu progona vještica na temelju inkvizitorskog spisa Malleus maleficarum, strašnoj epohi koju je obilježilo praznovjerje prema ženi i njezina potpuna degradacija. Stoga nije nimalo čudno što će se upravo motiv progona vještica naći u središtu njezina najpoznatijega povijesnog romana Grička vještica.

Borba za prava žena

Uzbudljiva je to povijesna priča iz burnog 18. stoljeća, začinjena ljubavnim zapletima i intrigama, a sastoji se od sedam svezaka: Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju. Unutar razgranate i vrlo zamršene fabule Zagorka u Gričkoj vještici redovito daje i široku panoramu hrvatskoga društva i njegove klasne raslojenosti, a ideološka previranja i borbe na dvoru znalački povezuje sa suvremenim stanjem.

Uz roman Grička vještica treba osobito istaknuti i Zagorkin feminizam, tj. borbu za prava žena. I sama je u memoarskom tekstu Kako je bilo (1953.) napisala da su njezini romani 'trebali da probude historijskim događajima borbenost u ženskoj duši'. Odatle i izbor provokativne teme progona vještica, odatle i odabir slobodoumne glavne junakinje, mlade kontese Nere koja hrabro štiti svoju služavku proglašenu vješticom, a na pitanje sudca o tome je li se i sáma bavila vračanjem i liječenjem, prkosno i samosvjesno odgovara: 'Ja sam nastojala liječiti samo jednu bolest, a to je glupost! Ali kako vidim, nije mi uspjelo.'

Kći Lotršćaka jedan je od Zagorkinih romana u kojima grad Zagreb i njegova prošlost zauzimaju važno simbolično mjesto. Uz legendu o postanku grada koja je apostrofirana i samim podnaslovom (Čarobna priča o Manduši zlatokosoj i postanku slavnog kraljevskog grada na sedam kula), ta romansa donosi i priču o spasu slike Majke Božje Kamenite iz požara, koja svojom gotovo amuletskom vrijednošću štiti Mandušu od nevolja, te legendu o postanku imena Turopolje. Navedeni motivi legendi i pučkih predaja isprepleću se s povijesnim sadržajima, a okosnica romana je ljubavna priča između Manduše i Divljana.

Promišljena strategija zavođenja čitatelja

Jedinstveno Zagorkino djelo preživjet će, nesumnjivo, i u digitalnoj epohi u koju ga uvodi Školska knjiga. Riječ je o autorici koja je svojim znanjem i inteligencijom, književnim darom, neumornim istraživačkim radom u arhivima, ali i promišljenom strategijom zavođenja čitatelja stekla status najpopularnije hrvatske književnice.

Mnogi su joj prigovarali da falsificira povijest i da iz nje bira samo senzacionalne teme, bilo je čak i mišljenja da je i progon vještica izmislila, no prava je istina da je povijesne događaje – provjerene u autentičnim vrelima – samo prilagođavala zakonima priče što je legitiman postupak kojim se koriste svi autori historiografske fikcije.

Zagorka se nikada nije smatrala književnicom, nego „samo” novinarkom, a na prigovore kritičara da piše samo za široke mase i njihove niske strasti odgovorila je s pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom premijere Gordane (1940.):

'Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogodujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi i moji. A koji su to instinkti njihovi i moji? Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo uvjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću! A tko je ta publika? I tko su ti široki slojevi, kojima sam pisala i kojima pišem? To su oni, koji nose ideale – nose zastave, koji se za njih dadu zatvarati, za njih strijeljati! To su vrlo, vrlo uzvišeni slojevi i njima služiti, njima smjeti i moći pisati, vrlo je velika čast i golema milost.'