Smrt Mire Furlan, velike hrvatske glumice koja je svojim ulogama na filmu i u kazalištu obilježila 1980-e u Jugoslaviji, popraćena je ogromnim brojem oproštajnih poruka na društvenim mrežama, iz regije i čitavog svijeta. Između ostalih, od glumice se na svom službenom profilu na Facebooku oprostilo i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, koje je do 1991. bilo njeno matično. Međutim, početkom rata ona je tamo dobila otkaz, a onodobni napisi poput onog objavljenog u tjedniku Globus, pod naslovom 'Težak život lake žene', izazvali su salvu svakovrsnih prijetnji koje su stizale na glumičinu adresu. Kao neoprostiv grijeh tad su joj uzimali što je glumila u jednoj kazališnoj predstavi na Bitefu (Beogradski internacionalni teatarski festival), u Beogradu.

O tome se glumica oglasila mnogo puta, kao i u 'Pismu sugrađanima' objavljenom krajem 1991. Nakon te je sveopće hajke, zbog koje su joj, pored posla, oduzeli i stan u Zagrebu, preselila u Ameriku.

'Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave.

Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz. Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti', napisala je u svome pismu Furlan.

U svome jučerašnjem nekrologu legendarnoj glumici, zagrebački se HNK prisjetio njenih antologijskih uloga na njihovoj sceni, a na kraju dodao rečenicu koja je u međuvremenu maknuta, a koja je mnogima zasmetala: 'Odlazak u SAD 1991. godine zbog političkih razloga je bio trenutak prestanka njezinog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu, no njezina umjetnička ostavština živi i dalje.'

Ispod objave na Facebooku dobili su niz komentara kako su imali priliku barem se poslije njene smrti ispričati Furlan za ono što je od njih doživjela, ali da su umjesto institucionalne isprike ponudili falsifikat povijesti. Bilo je i apela da se uprava HNK ispriča za nekrolog.

Na svome Facebooku nakon toga se oglasio Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK, čija je objava prenesena i na službenom Facebooku HNK.

'Za ispričati se mrtvome je kasno. Imali smo u životu mnogo prilika da to učinimo, a nismo. Smrt Mire Furlan me pogodila kao mnoge ljude koji su je voljeli. Mira je bila nezamislivo dobra glumica, spisateljica i humanistkinja. Obožavao sam je u svim filmovima, od 'Štefice Cvek u raljama u života', 'Za sreću je potrebno troje', 'Ljepote poroka', ulogama u tv-serijama 'Velo misto', 'Putovanje u Vučjak', a najviše - u kazalištu. Anabellu u Fordovoj tragediji 'Šteta što je kurva' gledao sam pet puta.

A Mira kao Helena u Euripidovoj tragediji i u Magellijevoj režiji! Helena koja gliserom odlazi u noć Bračkog kanala! Taj prizor zadržat ću u najdragocjenijim slikama koje ću pokazivati svojoj usnuloj pameti u posljednjim danima. Mirina Helena kao da se pitala: a što ako nikad nije bila u Troji? Je li njezin otmičar sa sobom ponio samo oblak, iluziju? Što ako je taj rat ratova vođen u ime ljepote samo ogromna podvala, priča o uzvišenoj klopci, o razornoj fascinaciji? Krađa identiteta, privid vojnog herojstva? Ovom ulogom Mira je, kao velike heroine, simbolički odredila svoj put. Iz prljavih ratova ostala je neokaljana lešinarima koji su je htjeli jedni ubiti, a drugi prisvojiti.

Gubitak osobe koju smo poznavali i koja je obilježila naše živote može biti prilika da iz njezine biografije preuzmemo najbolje vrijednosti i dalje ih njegujemo. Iz života Mire Furlan mogli bismo preuzeti mnogo. Mogao bih od sebe tražiti da glumce vodim prema onako vrhunskom glumačkom umijeću kojim je Mira vladala, posebnom jer se ne ravna prema pravilima, već po golemom znanju, intuiciji, ljepoti i senzibilnosti kojima je bila beskrajno obdarena. O potrebi poštovanja drugog, o neprihvaćanju mržnje, baš nikakve mržnje, već o ljubavi koja ju je pokretala u svim područjima života.

Jutros, kad sam čuo vijest o njezinoj smrti, stavio sam pjesmu 'Samo da te malo' koju je snimila s bandom Davora Slamniga. Mira je bila i - fantastična pjevačica.

Mnogi su objavu prokomentirali: HNK pokušao zaboraviti kako je otjerao Miru Furlan. Kao ravnatelj Drame HNK osjećam sram zbog događaja koji su Miru Furlan prisilili da napusti kazalište i Zagreb. Miro, ja te molim, oprosti. Oprosti i vranama koje su bile u prilici i na mjestu da to kažu, a nisu. A danas grakću i nas optužuju za svoju nečistu savjest. Takmiče se kao u finalu Krležine drame da se najedu pažnje i nauživaju reflektora koji obasjavaju tvoj odar. Napisala si pred smrt: 'Gledam zvijezde. Noć je jasna, Mliječna staza se čini tako blizu. Onamo ću uskoro poći i ja. Svi smo mi zvjezdana prašina. Nisu to loši izgledi. Nemam nimalo straha.' Kao da čitam 'Hadrijanove memoare' Marguerite Yourcenar ili slušam Bowieja. Vaša zvjezdana prašina neka nam baci malo svjetla u ovu tužnu balkansku krčmu', napisao je Buljan.

'Ivice, hvala ti za ovaj tekst. To je trebalo ići umjesto nekrologa koji nije u redu', bio je jedan od komentara na njegovu objavu. 'Ovo je dragocjen pokušaj spašavanja nekrologa HNK', glasio je drugi. 'No, HNK može bolje. Upravo za spomenute beskompromisne generacije virtualno stajanje na Mirinom odru nas prije svega podsjeća na to čija je bila žrtva dok je napuštala ovaj grad. To je kolektivna trauma.'

Zagrebački HNK je inače već neko vrijeme u turbulencijama. Posljednjih dana najprije je oko 200 domaćih umjetnika i kulturnih radnika potpisalo 'Apel za spas hrama kulture na Trgu Republike Hrvatske', tražeći smjenu aktualne uprave HNK na čelu s intendanticom Dubravkom Vrgoč (potpisali su ga, među ostalima, Blaženka Milić, Branka Beretovac, Vitomir Marof, Dinko Bogdanić, Ostoja Janjanin, Slobodan Šnajder, Vjeran Zuppa, Nenad Popović...), da bi im zatim jučer protuapelom odgovorila druga grupa domaćih umjetnika i kulturnih radnika, koja podržava Vrgoč. Među također 200-tinjak potpisnika ovoga apela su redatelji Paolo Magelli, Bobo Jelčić, Branko Schmidt, Lenka Udovički, Rajko Grlić, Janusz Kica, filozofi Slavoj Žižek, Srećko Horvat, glumci Rade Šerbedžija, Goran Bogdan, Miki Manojlović itd.

'Iz tog, bez presedana Apela za spas hrama kulture na Trgu Republike Hrvatske, dobiva se dojam da većina zaposlenika podržava 'rušenje aktualne uprave', i zbog toga neka ne čudi što ovaj Apel za spas Hrvatskog narodnog kazališta, osim neutralnih djelatnika u kulturi, te drugih cijenjenih imena, potpisuju i sami članovi, kao i vanjski suradnici HNK u Zagrebu', poručili su potpisnici apela koji podržava Dubravku Vrgoč.