Zašto čitati kuharice, što je to psihoza tanjura, što 'foodoir', a što gastrozof i postoji li uopće mediteranska kuhinja? To su samo neka od pitanja na koja odgovara knjiga Jelene Ivanišević 'Od kuharice do književnosti: Ogledi o kulinarskoj prozi', u kojoj autorica opisuje razvoj i nastanak žanra gastronomske književnosti u Hrvatskoj, a koju promovira 21. veljače u Zagrebu
'Početkom 2000-ih počele su se pojavljivati knjige o hrani koje se moglo doista čitati, a kulinarski bestseleri prvi put nisu više bile kuharice nego priče o hrani - o zamišljenim kuhinjama i izmaštanim trpezama. Neispričana povijest prehrane, podjednako privatna kao i javna, postala je zanimljiv književni rukavac', objašnjava Jelena Ivanišević interes za istraživanjem fenomena pisanja o hrani. Postoji, kako kaže, priličan skok između kuharice i kulinarske književnosti koji je svojom knjigom htjela pojasniti.
'Željela sam vidjeti koliko se pisanje o hrani promijenilo tijekom 20. stoljeća i pokušati objasniti iznenadno nadahnuće za nastanak niza knjiga o hrani koje nisu kuharice te njihovu recepcijsku lakoću', kaže Ivanišević koju je u procesu istraživanja iznenadilo najviše to što nitko dosad kuharice nije čitao 'kao ozbiljan povijesni izvor'.
Krimi gastroroman
Prema Lynn Bloom, postoje gastroromani (npr. 'Kao voda za čokoladu' Laure Esquivel), čija su podvrsta detektivski i krimi romani, poput 'War and Peas' Jill Churchill). Kao zasebne kategorije izdvaja gastronomski putopis (npr. 'Kuharovo putovanje' Anthonyja Bourdaina) te publicističke i znanstvene monografije posvećene pojedinim namirnicama, prehrambenim praksama i nacionalnim kuhinjama (npr. Michael Pollan, 'Omnivore's Dilemma'). Donna Lee Brien pak razlikuje gastromemoare, autobiografije i biografije vezane uz hranu, eseje, restoranske kritike, putopise, kuharice, nutricionističke savjetnike, znanstvene tekstove, literaturu koja se bavi pitanjima zdravlja i okoliša, ali i književne tekstove koji se bave prehranom te internetske sadržaje poput blogova ili interaktivnih kružoka povezanih zajedničkim gurmanskim interesom. Knjiga ili blog koji sljubljuje osobna sjećanja s receptima, prema Collinsovu engleskom rječniku, zove se foodoir. Urednici zbornika 'Food and Cultural Studies' izdvajaju i food romance, odnosno roman o hrani, za koji se pretpostavlja da ga čitaju žene pa se analogno prema chick-litu takva literatura naziva i kitch-litom.
'One su naime izniman katalog društvenih želja i mogućnosti. Nehaj kojim se odnosimo prema domaćoj kulinarskoj povijesti najjasnije pokazuje činjenica da autoricama kultnih kuharica 'Vučetićke' i 'Radice' nije posvećeno ni retka u Hrvatskoj enciklopediji, iako su se kuharice Mire Vučetić i Dike Marjanović Radice počele prodavati prije Drugog svjetskog rata te se sasvim solidno prodaju i danas', upozorava Ivanišević te knjigom pokazuje kako su kuharice neizmjerno zanimljiv žanr sposoban stalno se iznova mijenjati i prilagođavati vremenu. Prodaja im, unatoč pojavi digitalnih medija, ne opada. Tako je, primjerice, 2012., nakon J.K. Rowling, koja je tada upravo objavila svoj novi nastavak serijala o Harryju Potteru, drugi najprodavaniji autor bio kulinarska zvijezda Jamie Oliver.
Najbolje od domaćeg kulinarskog štiva
Čini mi se da kada spominjemo kulinarske proze, svima odmah pada na pamet Veljko Barbieri, kaže Ivanišević, dodajući da je on svoju književnu prepoznatljivost izgradio upravo gastronomskim kolumnama, kasnije ukoričenima u 'Kulinarske kanconijere' i ekraniziranima u 'Jelovnicima izgubljenog vremena'. No nije da prije Barbierija nitko nije pisao o hrani. Sjetimo se samo izvrsne 'Semiotike trpeze' Igora Mandića. Ipak, uobičajena gurmanska publika danas je narasla u mainstream sljedbu foodieja, savjesnih i često nesvjesnih potrošača određenog životnog stila. Književna gastronomija primamljivo je štivo čitatelja opće prakse s univerzalnim i emotivnim priključkom. Hrvatska književna špajza svakako bi morala na polici imati knjige 'Kužini s ljubavlju' Siniše Pavića, 'Našu spizu' splitskih Utorkaša, 'U traganju za izgubljenim Narcisom' Zdenka Jelčića, ali i 'Kruh i mast' Pavla Pavličića, kaže Ivanišević.
'Upravo ih se zato može razumjeti kao zrcalo okoline u kojoj kruže. Svakodnevni stol više govori o stvarnosti nekog društva nego ijedne dnevne novine. Mada navodno sve manje kuhamo, kuhinjski se mirisi šire iz novina, časopisa, društvenih mreža i televizijskih programa koji nas stalno nutkaju manje poučnim, a više zabavnim emisijama o hrani. Globalna opčinjenost hranom i jedenjem, koja naravno ima i svoje zabrinjavajuće naličje, u Hrvatskoj se razvila u lokalnu inačicu nostalgične prehrambene maštarije. Autentičnu bakinu kuhinju', kaže Jelena Ivanišević te u knjizi navodi čitav niz promišljanja domaćih i stranih autora o hrani i prehrani.
vezane vijesti
Navodi, primjerice, Igora Mandića koji je gurmanstvo smatrao 'pobunom protiv civilizacijskog ubrzavanja koje potire užitak za stolom, pretpostavljajući mu hranjenje na brzinu' te 1976. zapisao: 'Civilizacija ubija smisao za uživanje uz trpezu. Zato dođavola s njom.' Tada je zaključio i da 'što sporije živimo, to živimo više kao ljudi'. Alexander Genis, autor 'Ruskog hljepčića i drugih kulinarskih putovanja', ponudio je pak jednostavno pojašnjenje razlike između kulinarske i druge proze.
'Obična se književnost bavi pustolovinama duha, a kulinarska proza - pustolovinama tijela', napisao je Genis.
Knjiga Jelene Ivanišević 'Od kuharice do književnosti', koju promovira u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 21. veljače u 19.30, proistekla je iz njezinog doktorata na Filozofskom fakultetu 2014. Na njemu je autorica 2005. i diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost, a dvije godine kasnije zaposlila se u Institutu za etnologiju i folkloristiku, u kojemu se od tada bavi istraživanjem kulture prehrane. Interesi u tom području protežu joj se od kulinarske proze i tradicijske kuhinje, preko prehrambenih praksi na otoku Hvaru i društvenog značenja mediteranske prehrane, do Povijesnog rječnika hrvatskog kulinarstva, čiji je prvi svezak A-M objavljen 2015.
