Sally Haslanger 1985. doktorirala je filozofiju i objavila mnogobrojne znanstvene radove s područja metafizike, epistemologije, teorije feminizma i političke filozofije. Profesorica je na Odjelu lingvistike i filozofije na Tehnološkom institutu u Massachusettsu, a posljednje dvije godine dobila je dva prestižna priznanja kao jedna od najboljih analitičkih filozofkinja u SAD-u.

Ipak, Sally Haslanger je ljuta. Kada se počela baviti filozofijom prije trideset godina, u tom je području bila jedva koja žena, ali je mislila da će se stvari s vremenom mijenjati, naročito zbog sve glasnijeg feminističkog pokreta, priznaje u novom broju filozofskog časopisa tpm, koji govori o dugu putu do jednakosti žena u filozofiji. Tijekom godina sudjelovala je u radu mnogobrojnih odbora, društava i foruma koji su poticali interes žena za filozofiju, ali nakon svega, danas ima osjećaj da se tapka u mjestu – u filozofiji žene su i danas u manjini.

Studij filozofije ženama je postao dostupan dvadesetih godina prošloga stoljeća, a u svojim biografijama Hannah Arendt i Simone de Beauvoir najbolje svjedoče o tom vremenu kada su im se počela otvarati vrata znanja. Otad žene ulaze u institucionaliziranu filozofiju, kritički se suočavaju s poviješću filozofije i progovaraju vlastitim, svjesno drukčijim glasom, što u nas pokazuje i knjiga 'Žene i filozofija' urednice Nadežde Čačinović, izašla prije četiri godine u izdanju Centra za ženske studije.

Međutim, ni nakon pustih desetljeća, na području filozofije neznatan je broj žena, ali do sada kao da nije bilo društvene volje da se zagrebe po problemu, pa se sve donedavna nitko nije posebno trudio prikupiti podatke i analizirati činjenice, za što Haslanger okrivljuje Američko filozofsko društvo.

Tek prije dvije godine, istraživanje časopisa tpm pokazalo je da je u Velikoj Britaniji u vodećim visokim obrazovnim ustanovama među stalno zaposlenim akademskim filozofima samo 18 posto žena, za razliku od SAD-a, gdje ih je 22 i Australije gdje ih je 23 posto. Zanimljivo je da im je broj naglo rastao šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća (u Australiji ih je početkom sedamdesetih bilo samo četiri posto), nakon čega je došlo do određene razine na kojoj je njihova zastupljenost ostala do danas praktički nepromijenjena. Među studentima filozofije u Britaniji 47 posto žena diplomira, 30 posto doktorira, među asistentima na sveučilištu ih je 21 posto, a među profesorima samo 15 posto, pa direktorica Britanskog filozofskog društva, Helen Beebee, logično zaključuje da im se smanjuje broj što je viša hijerarhijska stepenica. Slično je i u SAD-u i u Australiji.

Zašto su žene baš u filozofiji toliko uočljivo malo zastupljene, u vrijeme kada u većini drugih područja, naročito u humanističkim znanostima, bilježe ozbiljne prodore?

'Povijest zapadne misli jest muška i androcentrična, isključujuća u odnosu na žene', kaže sociologinja Inga Tomić-Koludrović u nedavnom istraživanju o ženama u filozofiji povodom UNESCO-va Dana filozofije, objavljenog u Metodičkim ogledima, časopisu za filozofiju odgoja Hrvatskog filozofskog društva.

Tu se citira i filozofkinja Nadežda Čačinović, podsjećajući kako je filozofija 'zahtijevala posebno dobre uvjete da se možete posvetiti razmišljanju bez prepoznatljive svrhe dok su žene bile ograničene na kućanske poslove'. Sociologinja Biljana Kašić misli da filozofija, kao ni znanost, nije 'rodno neutralna' ni 'bez spola'. Ona je i 'muškarac' i 'otac', rekla bi Virginia Woolf, ona je falogocentrična, rekli bi dekonstruktivisti, drugim riječima, zaključuje Kašić, 'poglavito je muška, muški orijentirana i napisana u muškom ključu, iako se uvijek predstavljala kao epistemologija o općem'.

S ovakvim općeprihvaćenim stavovima, žene imaju i danas psihološke probleme, tvrdi Sally Haslanger, jer se odnose na implicitne predrasude i stereotipne prijetnje.

'Mnoga empirička istraživanja pokazuju da je čovjek podložan određenom stupnju predrasuda prema stigmatiziranim grupama kao što su crnci, homoseksualci, žene ili hendikepirani. One djeluju u podsvijesti, često sasvim suprotno izvornim uvjerenjima. Osoba može cijeli život posvetiti borbi protiv rasnih predrasuda i seksizma, ali će na testu pokazati da im se nije oduprla. To će se dogoditi i samom psihologu koji je svjestan tog mehanizma',  tvrdi Haslanger.

Jedan od razloga zašto je baš filozofija manje uspješna od drugih disciplina u razbijanju predrasuda, leži i u tome, kažu neki, što filozofi imaju poseban odnos prema objektivnom i uvjereni su da su racionalniji od drugih, no pokazuje se da su, kao i svi drugi, loši u vlastitoj procjeni objektivnosti, redovito je precjenjujući, pa ona prije povećava predrasude, nego ih smanjuje.

Filozofija je također posebno ravnodušna prema ženskom mišljenju.

'Mi smo anomalija u humanističkim znanostima', tvrdi Haslanger. 'Ne možemo završiti studije, niti se smatrati sposobnima u tim područjima ako se ne pozabavimo pitanjima rodnosti ili rase. Feminizam je za nas mainstream, a u filozofiji to jednostavno nije istina.'

Filozofkinja Helen Beebee pak vjeruje da je jedan od razloga niske zastupljenosti žena agresivan način filozofskih rasprava, a istog je mišljenja i naš autor filozofskih udžbenika Tomislav Reškovac. 'Argumenti 'pobijaju', 'ruše', brane', 'napadaju', 'seciraju'…' - kaže Reškovac.

'Ciničan bi komentar bio da žene vide filozofiju kao disciplinu u kojoj se dečki igraju rata, jednako kao u nogometu ili brzoj vožnji, a manje ciničan da su u svim igrama rata ženama uvijek namijenjene samo dvije uloge: Helene i Florence Nightingale.'

Filozofi poput Stephena Stitcha i Wesleyja Buckwaltera dokazuju da žene pokazuju drukčiju intuiciju od muškaraca, a zadarska profesorica filozofije Marija Brida zaključuje da je za bavljenje filozofijom nužno posjedovati višak ludila, no budući da su žene racionalnije, u smislu 'zdravog razuma' ili orijentacije na životne potrebe, manje su sklone filozofiji.

I kako preskočiti psihološki zid koji priječi da se više žena bavi filozofijom? Haslanger je uvjerena da je strah manji što je manjinska grupa veća i da ih se nakon dosegnute kritične mase (25-30 posto), u profesiji i na akademskom polju, više neće doživljavati kao žene filozofe, nego kao filozofe koji su slučajno žene.