Problemi hrvatskog visokog školstva manje-više su permanentni otkako postoji Hrvatska, iako njezino visoko školstvo, naravno, postoji mnogo dulje. Tom su se tematikom bavili mnogi, od kojih većina nije uspjela u svojim reformskim idejama pa čak ni kada su bili na poziciji ministra, poput SDP-ova aktualnog saborskog zastupnika Gvozdena Flege.

On je na sinoćnjoj promociji knjige 'Anatomija destrukcije - politička ekonomija hrvatskog visokog školstva' vrlo iskreno govorio o stanju na hrvatskim sveučilištima podsjećajući primjerice da postoje profesori koji drže 17 kolegija na četiri različita fakulteta, pritom još uspijevajući biti na poziciji zamjenika ministra znanosti. Ili da su sveučilišta i znanstveni instituti postali 'socijalne ustanove' u kojima se više od 80 posto budžeta troši na plaće dok je u EU taj omjer 50-50.

Flego je govorio i o tome da se već triput neuspješno pokušalo izračunati kolika je cijena studija po osobi, kao i da sumnja u to da je na hrvatskim sveučilištima doista radio 15 tisuća ljudi te se zapitao po kojim kriterijima je, primjerice, proračun osječkog sveučilišta porastao za 400 posto u nekoliko godina.

Na predstavljanju knjige Petra Filipića u KIC-u postavilo se mnogo takvih provokativnih pitanja, a iznijelo se i brojne uznemirujuće informacije o hrvatskom visokom školstvu. Filipić se pred kraj svoje znanstvene karijere odlučio na 'moj obračun s njima', ali skrupuloznom analizom raznih dostupnih brojki i podataka, kako i priliči profesoru ekonomije. Stoga je 'Anatomija destrukcije' knjiga bogata tablicama, grafikonima i s nekoliko matematičkih formula koje Filipić svima razumljivim jezikom objašnjava i interpretira. Riječ je o odlično istraženoj i utemeljenoj znanstvenoj knjizi kakve se baš i ne nude često u hrvatskim knjižarama.

No i za to postoji objašnjenje, istaknuo je Filipić - po pravilima za znanstveno napredovanje napisati i objaviti knjigu nosi jednak broj bodova kao i objaviti trostranični stručni rad. Ukratko, hrvatske se znanstvenike destimulira kada je riječ o pisanju knjiga. 'Anatomija destrukcije' govori i o tome kako je Hrvatska po omjeru studenata i sveučilišnih nastavnika na fantastičnom šestom mjestu u svijetu (Norveška je prva), no da je istovremeno Hrvatska 60. po dohotku po glavi stanovnika.

Filipić se obrušava i na 'Financiranje koje smanjuje izvrsnost', kako se zove jedno poglavlje, u kojemu je detaljno istražena 'materijalna osnova akademske šutnje'. Odnosno, kroz sve krize sveučilišni profesori nisu ništa osjetili na svojim primanjima, a prema Filipićevim izračunima, država na svakog studenta troši mjesečno jednu minimalnu plaću. Tko bi se onda pobunio.

Ante Bajo s Instituta za javne financije naglasio je da se visoko školstvo i znanost moraju razvijati unutar stabilnog sustava te je nevjerojatno da se budžetske fluktuacije broje u iznosima od 200-300 milijuna godišnje. No iz tablica profesora Filipića jasno se vidi i kako visoko školstvo ovisi o četverogodišnjem političkom ciklusu pa tako svaki ministar znanosti i obrazovanja na početku mandata reže, a tri godine kasnije pred izbore svima odobrava sve.

Na predstavljanju 'Anatomije destrukcije' šokantnih podataka doista nije nedostajalo: na najbolje studente troši se najmanje novca, uvođenje tzv. neoliberalnih principa na sveučilište je manje-više prošlo bez otpora.

Nadalje, privatna sveučilišta većinom posluju protiv pravila (npr. neka nemaju ni 30 posto vlastitog nastavnog kadra, a trebali bi imati između 30 i 50 posto), doktorat se profesorima dvostruko plaća kroz koeficijente i napredovanje, a prema izvještaju Europske komisije - koje je citirao Flego - hrvatske vlasti uopće ne znaju iskoristiti domaću znanost za izlazak iz krize.

U svakom slučaju, 'Anatomija destrukcije' itekako je odgovarajući i pogođen naslov za knjigu koja treba postati obavezno štivo svima koji žele promijeniti hrvatska sveučilišta nabolje. I zašto u tome vjerojatno neće uspjeti, jer je zaključak svih govornika bio da je 'svatko tko je u hrvatskoj znanosti nešto postigao uspio to boreći se protiv sustava'.