Predstava 'Amateri' planirana je kao obljetnička povodom 40 redateljskih godina, no, nažalost, ispala je posljednja režija Petra Večekakoji je preminuo na dan premijere. Iako je dug niz godina bio ravnatelj varaždinskog HNK-a te kratko ravnatelj Gavelle, postavljajući predstave u brojnim zagrebačkim i hrvatskim kazalištima, taj naglašeni individualac obljetničku je predstavu postavio na periferiji zagrebačkog kazališnog života, u KNAP-u na Peščenici, čime je dodatno podcrtao vlastitu samosvojnost. Prstom sudbine, u tom 'kreativnom rukavcu' završio je i svoje kazališno putovanje.

U radu na predstavi Veček je, mogli bismo reći, igrao na sigurno, okupivši oko sebe provjerenu ekipu. Počevši od samog autora teksta, Borivoja Radakovića, s kojim je vrlo uspješno surađivao još od slavne predstave 90-ih 'Dobro došli u plavi pakao', preko velikih glumačkih imena, do Marija Kovača u ulozi dramaturga.

Glavni likovi komada, majstori Grga i Krap, tanušni budžet odluče podebljati snimanjem amaterskog 'art-pornića' s autentičnim domaćim glumcima i pričom 'iz života'. U realizaciji plana unajme kvartovskog posebnjaka Kuku i prostitutku Stelu kao glavne i jedine glumce. Dok Kuku pridobiju obećanjem vruće akcije i plaće od vrtoglavih sto kuna, Steli ne objasne da bi seks trebala izvesti pred sitnom, ali iskusnom kamerom koja iza sebe već ima dva snimljena vjenčanja.

Humorni zaplet dodatno je isprepleten socijalnom niti, a razvojem radnje te pojavom pokojeg pištolja i vodoinstalaterske alatke komika prelazi u tragikomiku. Tragički sloj pojačavaju ispovijesti likova koje se, poput simboličnih točaka naše suvremenosti, kreću od bračnih problema i rada na blagajni za sramotnu plaću do života na relaciji pučka kuhinja – kladionica i čudnovatih događaja vezanih uz svijet kriminala i prostitucije.

Problem komada odnosno dramatizacije je razvodnjavanje glavnog toka radnje, čiji razvoj slabe i koče repetitivnost i rukavci koji bi trebali biti duhovite minijature, no u tome ne uspijevaju uvijek.

Petar Veček predstavu je postavio uz minimalne redateljske intervencije, prepustivši glavnu riječ samom tekstu i njegovim manama te zvjezdanoj glumačkoj ekipi čija izvedba se kretala od bravura do sagorijevanja.

Najbolji dio predstave bio je Vilim Matula koji je Kuku, mentalno zakinutog kvartovskog frajera s divovskom alatkom među nogama i stavovima velikog djeteta, oblikovao izuzetno duhovito i precizno. Šeretskog hoda, pokreta i geste te silne energije, Matula je tokom cijele predstave zadržao glumačku koncentraciju, lakoćom i nenametljivošću osvajajući scenski i igraći prostor. Čak i u trenucima glumačkog mirovanja oduševljavao je zvjerajući pomalo izgubljenim pogledom po sceni i publici koje kao da se strašio, istodobno tražeći saveznika.

S druge strane, Goran Grgić u ulozi Grge pretjerano se trudio razigrati lik i predstavu, što je bilo kontraproduktivno. Prenaglašene geste i pokreta te prečestog bijega u repetitivnost i glumačke minijature, usporavao je razvoj predstave. Znatno efektniji bio je Ranko Zidarić koji je vodoinstalatera i priučenog snimatelja Krapa oblikovao diskretnijim glumačkim izrazom, kojim se bolje uklopio u tijek igre.

Petra Dugandžić bila je dobrim dijelom izgubljena u ulozi Stele, koju je pokušala oblikovati distanciranom u svojoj profesionalnoj nadmoći, što su razbijali krivo pozicionirani osmjesi, gubljenje u tekstu i primjetna scenska nelagoda. Tanak dojam pojačala je loša artikulacija.

Veček, koji potpisuje i scenografiju, scenu je oblikovao vrlo funkcionalno, bjelinu zidova razigravši gomilom zelenja, što je činilo vrlo zabavno scensko okruženje. Također, na scenu je stavio i prostor iza vrata, čime je vrlo zgodno publici omogućio pogled iza kulisa.

Posljednja predstava velikana hrvatskog kazališta ima dramaturških nedostataka i poneku promašenu glumačku rolu, ali i dovoljno scenskog šarma i razloga za smijeh, uz pokoju gorku pilulu, te odličnog Vilima Matulu, što će joj, vjerujemo, osigurati dug život na kazališnim daskama, a samim time i produžiti kazališni život Petra Večeka.