Predstava 'Živjet ćemo bolje' nastala je prema istoimenom obiteljskom romanu Maje Hrgović, koji se bavi, unatoč optimističnom naslovu, tragedijom jedne splitske obitelji, a kroz to oslikava i osobne nesreće njenih članova. Postavljena je kao zanimljiva, živopisna i dinamična freska glumačkih, plesnih i pjevnih sekvenci, iz kojih izranjaju neke od najmračnijih ili tabuiziranih tema posttranzicijskog hrvatskog društva.

Primjerice, istaknuti su motivi nehotičnog čedomorstva, zatim zarobljeništvo u srpskom logoru i noviji tip ženskog gastarbajterstva, pa sve do lezbijstva i demencije, koja još više razara obitelj i urušava odnose. Te teme prikazane su, kao i u romanu, s puno crnog humora, na granici s cinizmom i ironijom, što je dobro jer takav pristup oduzima stvarima težinu i omogućuje publici da sumornu stvarnost junaka sagleda iz drugog diskursa.

U prvom planu su sudbine triju žena: Mare, koja u snu nehotice zgnječi svoje malo dijete i potom se samokažnjava tražeći izlaz i spas, zatim njezine majke, Materi, koja radi u Italiji u kojoj 'pere guzice' bogatim nemoćnim starcima, i konačno dementne Babe, Vukovarke koja ekvilibrira između ludila i genijalnosti, pa se komotno može reći da je riječ o predstavi u kojoj žene kroz žensku prizmu govore o našem vremenu. Međutim, problem se javlja kod dešifriranja osnovne ideje predstave jer su svi motivi i teme poredani jednako, bez hijerarhije, pa nije u potpunosti jasno je li to priča o Mare i njezinom čedomorstvu ili o problemu starosti, koji je potenciran, ili pak o obitelji kao takvoj i disfunkcionalnim odnosima unutar nje.

Sam motiv nehotičnog čedomorstva ispričan je na nejasan i nerazgovijetan način, što okrnjuje predstavu jer on uvelike određuje ponašanje i Mare i ostalih likova, a utječe i na tok radnje u cjelini. Također, premda se radi o iznimno mračnim temama, koje bi mogle izazivati i mučninu u želucu, one ne dopiru u potpunosti do gledatelja, ne uspijevajući probiti barijeru i izazvati emocije, bez obzira radilo se o suosjećanju ili odbojnosti. Zbog toga sudbine triju žena pratimo s pažnjom i zanimanjem, ali s distance, vjerojatno zbog toga što neki glumci u pokušaju da budu strastveni i žestoki zapravo ne uspijevaju izraziti pravu emociju.

U tom kontekstu daleko najbolja je bila izvanredna Katarina Bistrović Darvaš u ulozi ogorčene i neosjetljive Materi, koja 'pere stare bogate guzice' u Italiji te zajedljivo i cinično komentira ponašanje Babe, ali i cijele obitelji, istodobno uživajući u poziciji žrtve. Neda Arnerić, gošća iz Beograda, uvjerljivo je karikirala svoj lik dementne Babe te s ironijom prikazuje njezinu fekalnu inkontinenciju i želju da napiše ljubavni roman i živi u prikolici za konja jer 'što je dobro za konja, dobro je i za čovjeka'.

Što se tiče Nataše Dangubić, nove akvizicije ZKM-a, mora se reći da ona mladu majku Maru, koja nakon gubitka djeteta prolazi kroz fazu samooptuživanja i samokažnjavanja, zatim preispituje smisao života i konačno ipak nalazi novi smisao i kreće dalje, utjelovljuje nekako s distance, usprkos tome što u sceni samokažnjavanja nožem pokušava izraziti duboku bol, tugu i nemoć.

U sporednim ulogama bile su vrlo dojmljive Barbara Đurović kao Ruskinja Ludmila te mlada Dajana Čuljak kao zajedljiva sestra lezbijka Lorena, koja nikako ne može zaboraviti manjak ljubavi i razumijevanja svojih roditelja u djetinjstvu. Milivoju Beaderu kao ocu koji se iz višemjesečnog zarobljeništva u srpskom logoru za vrijeme Domovinskog rata vratio kao drugi čovjek, naravno gori i grublji, kao da je nedostajalo istinske grubosti, silovitosti ili ludosti, što nisu mogle nadomjestiti salve psovki i naguravanja na sceni. Osvježenje je donio Damir Martinović Mrle kao specijalni gost koji je velebno odigrao minijaturu sumanutog Redatelja dok je Stipe Kostanić svoj lik Maka gradio po uzoru na balkanske ljubavnike.

Može se zaključiti da je predstava, bez obzira na neke nejasnoće i neuvjerljivosti, značajna po tome što je usmjerila pažnju na pitanje o tome postoji li izlaz iz naoko nerješive životne situacije u kojoj smo se našli vlastitom krivnjom ili spletom vanjskih okolnosti te kako i gdje smoći snage za izlazak iz tog čvora. Također, pokazala je da se izlaz iz vlastite tragedije može pronaći u pokapanju kostura iz prošlosti, u pomaganju drugima i realiziranju 'pravih' odnosa, bez obzira radilo se o odnosu majke i kćeri ili žene i muškarca. Da humanost i veličina tih odgovora postanu jasnije i direktno dopru do gledatelja, za to nisu potrebne velike preinake.