"Povodom tužnog odlaska Vjerana Zuppe nemoguće je ne zapitati se kako riječima progovoriti o onome tko je riječi oblikovao, razumio, upućivao ih pa čak i porađao, u smislu majeutičkog predstavljanja nove kako umjetničke tako i znanstvene terminologije, bolje od ikoga na našoj javnoj sceni. Ili, kako uposliti mehaniku retorike da bi se progovorilo o onome tko je svojim pjesničkim zapisima, dramaturškim, filozofskim i književno-teoretskim studijama, prijevodima, političkim promišljanjima ili jednostavno javnim govorom i djelovanjem, toj istoj retorici u našem širem okruženju dao novu razinu značenja i potpuno samosvojni dignitet.

Jedan od posljednjih intelektualaca „starog kova“, onih koji svijet svojim unutarnjim darom prije svega intuitivno razumiju a onda ga nevjerojatno umješno uspijevaju i objasniti, istovremeno je bio potpuno uvjerljiv i kao pasionirani pušač lule koji je čađom izgorjelog duhana ostavljao obrise na svojim bilješkama, knjigama ali i vlastitom licu, ali i kao onaj koji je u nepresušnu riznicu znanja svojim javnim djelovanjem stavljao stalno nove istine, gotovo usput i nehajno, a koje tek čekaju one koji će ih na pravi način usustaviti i valorizirati. U jednom od svojih posljednjih intervjua Zuppa se osvrnuo upravo na sam pojam intelektualca kao onog koji vrijednosno hlapi te ga je možda bolje matoševski zamijeniti s pojmom inteligencije, međutim u Zuppinom slučaju sasvim je sigurno i u svakom smislu bila riječ o velikom intelektualcu s velikom inteligencijom, koja je nevjerojatnom lakoćom prelazila iz sfere stvaranja umjetnosti, preko organiziranja ili praktičnog usmjeravanja umjetničkih praksi pa sve do usustavljivanja ili oblikovanja teorijskih sustava poput primjerice onog na području dramatologije.

Vjeran Zuppa rođen je u Splitu, a diplomirao je i doktorirao u Zagrebu 1993. godine, teatrološkom studijom Pojam dramaturgije u XX stoljeću. Bio je urednikom brojnih književno teoretskih časopisa, a radio je i kao glavni urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske te kao ravnatelj Teatra &TD u njegovom osobito plodnom razdoblju koje se danas smatra antologijskim u povijesti svekolikog hrvatskog glumišta, ali je bio i jedan od utemeljitelja studija Dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti gdje je u jednom mandatu obnašao i funkciju dekana. U tom smislu, njegovo nezaobilazno djelo iz područja kazališne teorije svakako je Uvod u dramatologiju (1995.) sadržajem i uvidima neprocjenjiv rad kojim je daleko ispred svog vremena postavio i razložio neke od temeljnih uvida suvremene dramaturgije. Sustavno se bavio i kritičkim promišljanjem suvremene hrvatske poezije, od svoje prve objavljene knjige Isprika za pjesmu; uvod u neke otvorene probleme hrvatske poezije (1966.) ali i umjetničkom proizvodnjom u prostoru poezije, gdje je možda najznačajnija njegova knjiga Prijatelj Silvestar (1976).

Međutim, ono što je nezaobilazno u kontekstu našeg Kazališta i na čemu ZKM Vjeranu Zuppi duguje vječnu zahvalnost, njegova je uloga u presudnim trenucima uspostave Zagrebačkog kazališta mladih u novim kazališnim prostorima u Teslinoj ulici, u današnjim dvoranama Istra i Miško Polanec. Naime, Zuppa je kao umjetnički voditelj našeg kazališta, u kratkom ali politički opterećenom razdoblju od 1988. do 1990. godine za vrijeme ravnatelja Mladena Ivekovića, bio presudna osoba koja je svojim vizionarskim promišljanjem kulturnih politika insistirala da ZKM ostane repertoarno kazalište sa svojim ansamblom, a u trenucima kad je kulturna i politička klima naginjala pretvaranju novih i ZKM-u tek dodijeljenih dvorana u prostore opće namjene otvorene izvedbenim projektima različitih subjekata. Na taj se način upravo Vjeran Zuppa, potpuno razumijevajući važnost očuvanja Zagrebačkog kazališta mladih koje se kao nasljednik Pionirskog kazališta do tad već jasno isticalo u kulturnoj mapi grada ali i šire, upisao među one koji su u bremenitoj prošlosti ZKM-a, od njegove utemeljiteljice Božene Begović i davne 1948. godine, svojim radom i zalaganjem dokazivali da je, po riječima jednog od pionira ZKM-a Franje Džimija Jurčeca – bitnije „voljeti kazalište u sebi“ od „sebe u kazalištu“. Uz to, Vjeran Zuppa svojim je hrabrim i progresivnim umjetničkim odabirima zaslužan za mnoge predstave koje su ostale upisane u anale Zagrebačkog kazališta mladih ali i hrvatskog glumišta u cjelini, poput predstava: Radni naslov: Nacija (r. Paolo Magelli, 1989.) Zastave (r. Georgij Paro, 1990.) ili Odisej i sin ili svijet i dom (r. Vito Taufer 1990.) a u našem je kazalištu djelovao i kao dramaturg praktičar, primjerice na predstavi Veliki bijeli zec (r. Božidar Violić, 2004.)

U trenutku u kojem se na ovaj način, iznova retorički i isključivo riječima svodi jedan život, stvari odjednom izgledaju analitički hladno, taksativno i nepotrebno distancirano. Međutim, kad se jedan život svodi u kazalištu, ta se rekapitulacija uvijek neminovno pretvori i u malu proslavu. A u ovom slučaju, proslavu svih onih pobjeda koje su Zagrebačkom kazalištu mladih donijele vrlo konkretan politički kao i umjetnički kredibilitet u kratkom ali nevjerojatno uspjelom razdoblju njegove povijesti koje je bez sumnje usmjerilo profesionalni razvoj ZKM-a na umjetnički put na kojem se naše kazalište nalazi i danas te koje će biti upisano u prostore monografija, kritičkih osvrta ili studija koje se o Zuppi tek trebaju napisati. Ali i mnogo važnije od toga; upisano i u unutrašnje i intimne prostore onih koji su zajedno sa Zuppom te predstave maštali, stvarali i u njima igrali, ili ih kao publika gledali. A upravo je to naša jedina popudbina, naša intimna scenografija i rekvizita koja je jednostavno neizbrisiva.

Poštovani profesore Zuppa, dragi Vjerane, hvala Vam od srca na toj kazališnoj igri, na majstorski odigranom prizoru koji ostaje trajno upisan u kazališnoj povijesti Zagrebačkog kazališta mladih.

Počivajte u miru i slavi, Vaš Zekaem."