Specifičnost njegova rukopisa, i njega samog, eksplodirala je s uspjehom te 'majke svih predstava' hrvatskoga glumišta i obnovila interes za njegovu sklonost gesamtkunstwerku i velikim temama, pogotovo onima koje ne žele i ne mogu proći.

Redatelj Zlatko Sviben jako rijetko radi u rodnom Zagrebu i za sebe, ne bez ironije, voli reći da je provincijski redatelj. Ipak, bio je dugogodišnji ravnatelj Drame u riječkom HNK, gdje je ostavio nekih lijepih predstava, a trajna je i njegova pedagoška i redateljska veza s Osijekom, gdje je također znao uspješno i ambijentalno otkrivati klasične i modernije klasike.

Sve u svemu iako ne ulazi u posvećeni i medijski zanimljiviji krug redatelja koji su stalno u angažmanu ili blizu njega, Sviben jest činjenica domaće režije, slagali se s time, i s njime, ili ne, i zaslužuje zadatke poput 'Zločina i kazne'.

Rezultat je velika ansambl predstava, nesumnjivo ambiciozna i profesionalno skrojena, zanatski možda prenatrpana, stilski pomalo pregažena... Sviben je u ovoj produkciji odlučio pokazati i neke svoje druge 'adute', ne samo povećanje opsega scene i inzistiranje na dramaturškoj zalihosti, pa je predstava ujedno i 'glazbena drama', pomalo na tragu onoga što radi njegov vršnjak, kolega i svojedobni 'suborac' Branko Brezovec.

No 'Zločin i kazna', vjerojatno i zato što je ipak riječ o Dramskom kazalištu Gavella, nije čak ni Brezovec Light s filterom, za što je, pored redatelja, najzaslužniji skladatelj Darko Hajsek. Vrstan i plodan autor, Hajsek ima nepopravljivu sklonost razigravanju u veselim tonovima, što je pogodno i poželjno u kazalištu za djecu ili mjuziklima poput 'Crne kuće', ali u dramskom skladu, a pogotovo u susretu s Dostojevskim, pomalo 'ispada' i iz ritma i iz melodije.

Redatelj se na glazbeni efekt očuđenja odlučio svjesno, ali pritom nije iznijansirao razine tako velike predstave, pa spoj sveukupno ne daje grandiozan, nego mlaki efekt. Pored sporadični humornih ispada, generalne patetike koju nudi kostimirani tableau i dubljih solilokvijskih uvida drugog najpoznatijeg antijunaka u dramskoj literaturi uopće, ostaje radnja koju se ne mora baš cijelu postaviti, detalji na kojima se ne isplati zaustavljati i gegovi koji na koncu malo znače, a odvlače pažnju.

Pojedinačno sve to jest i zabavno, ali u trajanju od gotovo tri sata čiste igre, postaje ne samo zamorno, nego i nepotrebno.

Usporedbe radi, i zagrebačka publika svojedobno je imala priliku vidjeti kako je Tomi Janežič u Rijeci postavio adaptaciju 'Zločina i kazne' Andrzeja Wajde, koja opsežni Dostojevskijev roman svodi na bitni trokut, a umjesto pozorničke pirotehnike koristi tek drveni stolac, jednu svijeću i tri posvećena glumca.

Koliko je od tog i takvog Raskoljnikova ostalo u Franji Dijaku, koji je igrom slučaja taj mračni lik igrao, eto, već dva puta u karijeri, vidi se u rijetkim trenucima kad su i glumac i lik sami sa sobom, istodobno i pripovjedači i protagonisti.

Dijaku zapravo ionako više leže tihe uloge u kojima se može koncentrirati, dok u dramskom zanosu s partnerima počinje pribjegavati prokušanim rješenjima. Ipak, riječ jest o prvaku koji nije zagrizao više nego što može probaviti i s pravom ulazi u prvu ligu Gavellinog ansambla.

Prepoznatljivi Ozren Grabarić svojeg je Porfirija Petroviča odigrao posuđujući salonski manirizam viteza Olivera Urbana, Siniša Ružić u nekoliko uloga izvlači svoj komedijski šarm, dok Darko Milas nosi cijeli negativni naboj drugog dijela predstave.

Ženski dio ansambla drži iskreno opaka Inge Appelt, ne samo kao s razlogom sjekirom pogođena zelenašica, ali i majčinski zaigrana Jelena Miholjević te, na žalost podigrana, Nela Kocsis u ulozi iskupiteljice Sonje. Mjesto za sebe zadržala je i starija Marmeladova Anje Šovagović Despot, jer ona se najbolje snalazi u glazbenoj drami pa je upravo njezina smrt veliko finale prije finala.

Najprije zbog zaista vrsne scenografije Ane Martine Bakić i Ivane Knez, kojoj funkcionalnost i efektnost ne može poništiti ni naglašena ilustrativnost, 'Zločin i kazna' gledatelja uspijeva fascinirati, ali ne i zaista osvojiti.

Kao velika lektirna predstava i vlažni san svakog građanskog i komunalnog repertoara ograničenih ambicija, ona s autorske strane nije zločin, ali za gledatelje na trenutke jest – kazna.