O izboru sugovornika nije trebalo pretjerano razmišljati, s obzirom na to da su sva trojica svojim javnim djelovanjem vezani uz obje teme. To su Dean Duda, redoviti profesor Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Aleksandar Holiga, glavni urednik portala Telesport i Sinan Gudžević, prevoditelj i kolumnist tjednika Novosti. Trebat će nam vodiči takvog kalibra, jer polje o kojemu razgovaramo je ogromno.

Postojanje Dudine iscrpne natuknice "književnost i nogomet" u Nogometnom leksikonu Leksikografskog zavoda značajno je osvjetlilo put i dalo legitimitet našoj temi. U njoj su navedeni brojni pisci koji su se kroz svoj rad osvrtali na popularnu igru, ali je kao lajtmotiv izabrana znamenita izjava nobelovca Alberta Camusa, koji je rekao da je sve što zna o životu naučio putem nogometa. Ovaj je sport također bio važan Jean-Paulu Sartreu, koji je izjavio da je nogomet metafora života, a bitnim ga je smatrao i Pier Paolo Pasolini, talijanski pisac i filmski redatelj, koji je nogomet usporedio s jezikom – europski nogomet bio mu je proza, latinoamerički poezija.

Inače, Duda je, kako priznaje, vjerni navijač Tottenham Hotspura, kluba poznatog po svom gubitništvu te dodaje: "Najavljuje se da bi Salman Rushdie mogao dobiti Nobela. Ako se to dogodi, bit će to posredno prvi važan Tottenhamov trofej nakon desetljeća i desetljeća posta“.

Međutim, kako je sve počelo, tko je prvi pisao o nogometu? "Nogomet je već preko sto i pedeset godina važan književni motiv. Igrači lopte su od davnina književni likovi, pisane su im ode i slavilo ih se u metru i u prozi. Giacomo Leopardi 1821. godine sastavlja pjesmu s naslovom 'Jednom pobjedniku u loptanju' posvećenu velikom igraču Didimiju, najboljem u udaranju lopte šakom na kojoj je posebna drvena zubata narukvica. Ta pjesma je avangardna po povezivanju patriotizma i loptanja. Loptanje o kojem pjeva Leopardi bilo je preteča nogometa, onog fenomena u kojem će se ugnijezditi i patriotizam i nacionalizam. Nogomet, to jest fudbal, od uspostavljanja pravila igre i prvenstava širi se po cijelom svijetu nezaustavljivo i čini se da nikad neće izumrijeti", rekao nam je Gudžević, dodavši kako su tu popularnu igru u Italiji opjevali Umberto Saba i Pier Paolo Pasolini, ali i mnogi drugi. Gudžević smatra i da to mnoštvo pisaca i djela čini novu književnu vrstu, koja bi mogla napuniti zgradu veće biblioteke. Moglo bi se, nastavlja on, govoriti i o inflaciji književnih djela na temu nogometa.

Duda je ipak skeptičan: "Historijski se nogomet standardizira u vrijeme moderne književnosti, a ona je razmjerno rijetko okrenuta popularnoj kulturi i sportu. Taj paralelni i odvojeni hod kroz 20. stoljeće počinje se smislenije preklapati tek s postmodernim stanjem zadnjih četrdesetak godina. Ono što se držalo intelektualno prezrenim tek tad dolazi na vidjelo. Bilo je, naravno, pokušaja koji su dolazili iz polja popularne književnosti, ali to je ogromna produkcija čiju sistematizaciju – kako se to obično kaže – tek očekujemo. U lirici poneka pjesma – R. M. Rilke, N. Zabolockij, U. Saba, kasnije P. Pasolini, B. Hrabal. Rekao bih da je prvi značajan roman koji pripovijeda i o nogometu 'Zavist' Jurja Oleše iz 1927. Hotimice govorim 'i o nogometu' jer postoji deset metara polica književnih djela u kojima je nogomet sporedni motiv.“

Svijet bi bez nogometa bio tužniji, no kako bi izgledala književnost da nogometa nema? "Ne bi bilo nijedne važne knjige na temu nogometa", kaže nam Sinan Gudžević. "Ne bi bilo Kafkinih zapisa o fudbalu, ne bi ni Nabokovljevih, Albert Camus ne bi kazao: 'Ono malo što znam o moralu, naučio sam na nogometnim igralištima i na teatarskim pozornicama – to su bili moji istinski univerziteti', a Sartre ne kazao kako je nogomet metafora života, Paolo Perdigão ne bi bio napisao 'Anatomiju jednog poraza', Friedrich Christian Delius ne bi napisao 'Nedjelju kad sam postao prvak svijeta'. Ne bi bilo ni Smojine 'Hajdučke legende', ni Dežulovićeva 'Bilog libra', a Božo Koprivica ne bio napisao ni 'Kiša, Borhesa i Maradonu' niti 'Samo bogovi mogu obećati'. I tako dalje, bez nogometa bi svijet sličio pustinji Gobi“, uvjeren je Gudžević.

No, postoji li nešto što bismo okvirno mogli svrstati pod sintagmu "nogometna književnost"?

"Uh! Tema za trogodišnji projekt i rudarski posao. Otprilike: povremeni motivi u visokoj književnosti, ponavljam dihotomiju koja je oblikovala bar dvije trećine 20. stoljeća, zatim popularna književnost i uz nju nogometni stripovi. Nogomet je dugo bio sport radničke klase i logično je da se pojavljuje u proizvodima što ih oni čitaju i troše. Trebalo je vremena da se taj aspekt nadvlada, ako mogu tako reći", analizira Duda, a dodao je i da posljednjih godina dominiraju autobiografije, kao i srodni dokumentarci.

Među domaćim književnicima nogomet se, nastavlja Duda, javlja nešto kasnije.

"Ovako na prvu još kod Begovića, ali prezreno. U njegovoj 'Gigi Barićevoj' pojavljuje se advokat (kasnije nogometnog) prezimena Peruzović, dok Kolarovu 'Nogometnu utakmicu pamtimo iz osnovnoškolske lektire. Od novijih autora, pritom je važno da su posrijedi generacije koje su se oblikovale i kroz popularnu kulturu, rijetko se koji nije barem usput okušao. Izdvojio bih nogometnu liriku Krešimira Bagića, a trenutno je Dežulović glavni mitoman u početnom sastavu.“

U zadnjih tridesetak godina javlja se i kvalitetna nogometna publicistika, koju Aleksandar Holiga drži formativnom literaturom, s obzirom na to da i sam piše na taj način.

"Jedna od najboljih i najznačajnijih je 'Inverting the Pyramid: The History of Football Tactics' Jonathana Wilsona koja se, usprkos (pre)ozbiljnom naslovu, čita gotovo kao napeti roman. Wilson je u njoj sistematizirao razvoj nogometne taktike od njenih prapočetaka do suvremenog doba, ali stilom suverenog storytellera. To je knjiga koju bi trebao pročitati svatko tko misli da zna nešto o nogometu. Od osobnih, manje univerzalnih favorita bih izdvojio 'Brilliant Orange: The Neurotic Genius of Dutch Football' Davida Winnera, koja na divan način povezuje razne aspekte nizozemske povijesti i kulture kako bi objasnila totalni nogomet i njegovo nasljeđe. Preporučio bih još, recimo, 'The Numbers Game: Why Everything You Know About Football Is Wrong' Chrisa Andersona i Davida Sallyja, zatim 'The Manager: The Absurd Ascent of the Most Important Man in Football' Barneyja Ronaya, 'Money and Football' Stefana Szymanskog, sve od Davida Goldblatta, Ulija Hessea, Raphaela Honigsteina, Jamesa Montaguea, naravno i Wilsona… Ima zapravo, jako puno dobrih knjiga o nogometu, posebno u zadnjih tridesetak godina, jedino što ništa od toga nije u nas prevedeno. 'Bili libar' Borisa Dežulovića najljepša je knjiga o nogometu ne samo na našem jeziku/jezicima nego i općenito. Ne govorim to zato što sam je uredio i napisao predgovor, a niti zato što sam hajdukovac, nego zato što tako naprosto jest — u što se možete i sami uvjeriti ako zavirite u nju.“

Holiga je, priznaje, naslov jedne kolumne na vlastitom portalu posudio od urugvajskog pisca Eduarda Galeana, jednog od utjecajnjih autora kada je nogomet u pitanju.

"Da, naravno da je to bila posveta Galeanu i njegovoj knjižici 'El fútbol a sol y sombra', koju smo čitali u engleskom prijevodu kao 'Football in Sun and Shadow'. Postoji srpski prijevod naslovljen 'Fudbal: sjaj i tama', ali mi je zovemo 'Nogomet na suncu i sjeni'. To je divna knjižica, vjerojatno najljepša koja je o nogometu napisana i preporučio bih je svakome, čak i neovisno o tome je li ljubitelj nogometa ili ne. Na mene je utjecala svojom osebujnom poetikom i razigranim stilom na tragu južnoameričkog magijskog realizma. Napisao je Galeano, dakako, i ozbiljnije knjige — 'Otvorene vene Latinske Amerike' prevedene su nas — ali ovo je knjiga koja pršti od nepatvorene ljubavi prema igri i zato joj se redovito vraćam.“

Gudžević je također ljubitelj onoga što je Pasolini nazvao poezijom pa nam njegove preporuke donose gotovo isključivo južnoameričke autore.

"Alex Bellos, 'Futebol: The Brazilian Way Of Life'. To je kapitalno djelo, mješavina pripovijedanja, eseja i putopisa. Potom Argentinac Osvaldo Soriano 'Cuentos de fútbol', pa Brazilac Moacyr Scliar, 'A colina dos suspiros', pa još jedan Brazilac, Carlos Drummond De Andrade, 'Quando é dia do futebol', te spomenuti Paulo Perdigão, 'A anatomia de uma derrota'. Nažalost, nijedna od ovih knjiga nije prevedena kod nas,“ govori Gudžević.

Postoji rješenje i za one koji vole nogomet, ali nisu na ti s knjigom, a nudi ga Duda: "Povratak na osnove: roman za djecu Poljaka Adama Bahdaja (1957.), roman koji je preveden na desetak jezika pa i kod nas u iznimnoj sarajevskoj biblioteci Lastavica, u prijevodu P. Vujčića kao 'Prvo poluvrijeme' (1960.), a poslužio je i kao predložak za igrani film koji se je zadnjih godina barem dvaput prikazivao na Trećem programu HTV-a. Znam da izgleda bezvezno, ali isplati se."

Za kraj, interesiralo nas je i kako naši sugovornici zamišljaju idealnu nogometnu književnost kad bi je sami pisali. Holiga bi to učinio na sljedeći način: "Kad bih baš išao pisati roman, onda bi bio ili povijesne tematike — smješten, recimo, u 1920-e — ili neka autsajderska priča. Recimo, o sasvim prosječnom nižerazrednom nogometašu koji vrlo intenzivno i ozbiljno doživljava igru, ili o talentiranoj djevojčici u suvremenoj Hrvatskoj koja se želi baviti nogometom, ili možda o gay nogometašu koji je razapet između želje da 'izađe iz ormara' i želje da bude prihvaćen u tom mačo okruženju… Ali radije ne bih pisao roman nego kratke priče/eseje povezane zajedno temom dualnosti nogometa kao stvari koja s jedne strane nudi nadu, identitet, ljubav i patnju, a s druge brutalno portretira i čak predskazuje društvenu distopiju koju živimo. To, uostalom, i jest nešto na čemu trenutno radim. Još bolje od toga, volio bih jednom napisati slikovnicu namijenjenu djeci od 6-7 godina koja ih upoznala s čarolijom nogometa.“