Suvremeniji od Shakespearea, barem u izrazu, a veseliji od Čehova, jer je njegova depresija drukčije boje, Nikolaj Vasiljevič je pak manje solidna repertoarna stavka, jer se s njim puno lakše propada. Dovoljan je samo mali raskorak između onoga što je od njega sačuvano i onoga što se zaista zbiva na pozornici da bilo koja njegova 'komedija' ostane u živom blatu besmislenog gega. Mateja Koležnik, slovenska redateljica kojoj hrvatske pozornice više nimalo nisu strane, osjetila je tu opasnost i 'opasno' joj se približila u radu na 'Ženidbi', novoj produkciji Dramskog kazališta Gavella.

Umjesto da ide izravnijim putem, kako je 'Revizora' ostavio Jernej Lorenci na Dubrovačkim ljetnim igrama, ili pak u grotesku kojom je isti tekst prije nekoliko godina u toj istoj Frankopanskoj postavio Krešimir Dolenčić, redateljica je osjetila da 'Ženidba' nije i ne može biti dio toga kruga i da nudi istodobno i manje i više od živog presjeka korupcijom rastočenog društva. Tema ovog 'posve nevjerojatnog događaja u dva čina' drukčija je, puno bliža Čehovu, pa ova predstava nekako podsjeća na jedan od najvećih uspjeha Mateje Koležnik u Hrvatskoj, a to je svojedobno splitski 'Ujak Vanja'.

Bez obzira na izvanjske sličnosti, relativne ili manje relativne, postoje i one unutarnje i, naravno, još važnije. Iako Gogolj jest kritičan čak i kad želi biti nježan prema svojim likovima i situacijama u koje se sami, naizgled bez njegove pomoći, nalaze, 'Ženidba' ipak ima i drugu, nostalgičnu i čehovljevsku stranu, koju ova predstava izrazito potiče. Kao da se htjelo njome reći da je dosta te gogoljevske groteske i posljedične strave, i da treba pristati na karikaturalnost umjesto da joj se ruga. Drukčije rečeno, da ljude treba ostaviti onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvi se vide kad pogledaju u ogledalo. A kad se ta scena gleda izvana, onda ona može biti strašna, ali je ipak prije tužna, i u tome leži ključ ove predstave. Zato 'Ženidba' u režiji Mateje Koležnik toliko podsjeća na Čehova, zato nitko od prosaca zapravo nije komičan toliko da bi mu se trebalo naglas smijati, zato u međučinovima dolaze tužne ljubavne pjesmice, zato uvjetno rečeno tragičan kraj obilježavaju oblačci kao precrtani iz hlebinske škole...

Da sve baš ne bude tako, pobrinuo se specifičan kodirani pokret, novost u izrazu Mateje Koležnik, kojim se intenzivnije počela igrati već u 'Ivici i Marici' u Kazalištu Trešnja. Uposlivši Matiju Ferlina, domaću koreografsku zvijezdu nove generacije, otvorila je sasvim drukčiji, gotovo mehanički kod čitanja pojedinih likova, koji nekim od izvođača odgovara, dok je drugima očito nametnut, a trećima ne treba niti za njega mare. U ove posljednje ulazi, naravno, Ozren Grabarić, u još jednoj ulozi koja plijeni pažnju, dok prvima, onima kojima kodiranje pomaže, pripadaju Franjo Dijak i Jelena Mihojević. On je usustavio razuzdanost pokazanu u 'Ledi' i postao punopravni nositelj građanskih uloga, kao da je sad napokon potpuno sazrio, ali iskustvo s kojim Jelena Miholjević igra snubokinju ili 'provodadžiku' nemoguće je zasjeniti. Iako je svaka njezina gesta smiješna, njezin je lik na koncu ipak realističan. Baš kao i oni koje igra zaista do detalja posvećen Sven Šestak, ili pak Boris Buzančić i Nenad Cvetko kojima okvir uloge gotovo i ne treba. Najsnažnija kodiranost vidi se kod udavače Dijane Vidušin, što možda i ima svoje dramaturško opravdanje, ali u realizaciji bitno ispada iz sustava i jednostavno 'bode oko'. Ukoliko se koncept zove 'biomehanika umjesto psihologizacije', onda ga je ili trebalo dosljednije provesti, ili svesti tek na osobitost, bez naznake sustava.

Svemu tome pridodan je paradoks. Ako Gogolj nije ni razorno kritičan, a ipak nije napisan kao Čehov, iako rečenica 'živiš, živiš, pa ti se najposlije sve nekako zgadi' zvuči upravo kao sinteza njegovog opusa, onda svaka režija koja ne izaziva smijeh mora izazivati dosadu. Razvučeni i nostalgični 'sitcom' kao što je 'Ženidba' u Gavelli, bez obzira na odmake u vidu glazbenih umetaka ili pokreta nalik je monotoniji svakodnevice. Umjesto zabave tuđom inaktivnošću i apsurdom činjenice da je djevojci koja je 'zaljubljena' teško izabrati objekt te 'zaljubljenosti', ova predstava prije svega nudi smireni odraz svakodnevne dosade. Drugim riječima: ideš u kazalište, ideš u kazalište, pa ti se najposlije sve nekako zgadi.