U Parizu kažu da svi putevi vode do Bernarda Arnaulta, kojem je nemilosrdan pristup prilikom akvizicija priskrbio nadimak 'vuk u kašmiru' i u pomogao mu da postane jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.

U proteklih 40 godina stvorio je najveći svjetski luksuzni konglomerat i globalizirao sektor koji je nekoć bio sputan ograničenim ambicijama europskih tvrtki u obiteljskom vlasništvu te ukorijenjenih u tradiciju. Naravno, nije on izmislio konzumerizam. Ali zahvaljujući gotovo isključivo njemu - luksuz je sada univerzalna opsesija kupaca na šangajskoj ulici Nanjing Road, milanskoj Via Monte Napoleone i Rodeo Driveu na Beverly Hillsu te turista koji hrle u LVMH-ove trgovine na Champs-Élyséesu u Parizu i Petoj aveniji u New Yorku.

Arnault je svojim brendovima odijevao članove kraljevske obitelji i predsjednike, supermodele i slavne osobe. Možda više nego itko drugi, definirao je odjeću i modne dodatke koji označavaju status među globalnom elitom - i također projiciraju dio njihove nesigurnosti.

Zbog toga je najbogatija osoba na svijetu. Ili vrlo blizu tome, ovisno o danu i, u konačnici, o francuskoj politici, koja je u posljednje vrijeme bila turbulentna i poprilično štetna za cijene dionica LVMH-a. Sredinom lipnja imao je neto vrijednost od oko 200 milijardi dolara, prema procjeni Bloombergovog indeksa milijardera. Njegovo bogatstvo, izgrađeno na najanalognijim industrijama, može se usporediti samo s digitalnim bogatstvom nekoliko titana koji su svoje bogatstvo stekli na proširenju pristupa stvarima kao što su softveri, računalstvo u oblaku i električna vozila. Jeff Bezos, Elon Musk i Bill Gates, često kritizirani zbog svog društvenog i modnog ukusa, izmislili su našu budućnost. Arnault, kao utjelovljenje ukusa, spojio je novobogataške brendove koji simboliziraju poslijeratni utjecaj Europe i izvezao ih u cijeli svijet, piše Bloomberg.

A njegovo carstvo prožima Pariz, u koji će u srpnju pozornost svijeta biti usmjerena zbog Ljetnih olimpijskih igara. S čekom od 150 milijuna eura, LVMH je jedan od većih sponzora Igara. Posjetitelji francuske prijestolnice otkrit će da su Arnault i njegovih 75 luksuznih kuća, koje obuhvaćaju modu, nakit, torbe, šampanjac, alkoholna pića i luksuzne hotele, posvuda. LVMH-ovi jumbo plakati, trgovine i muzeji koje podupire Arnault raštrkani su glavnim gradom Francuske, uključujući Fondaciju Louis Vuitton, koju je dizajnirao Frank Gehry na zapadnom rubu grada. Čak je i katedrala Notre-Dame, uništena u požaru 2019., na putu da ponovno otvori svoja vrata kasnije ove godine zahvaljujući velikim dijelom donaciji Arnaulta i LVMH-a u iznosu od 200 milijuna eura.

Radoholičar koji se odlično zabavlja

Ali sam Arnault vrlo je privatna osoba. Kada hoda, gotovo da klizi, većinom neprimjetan ljudima oko sebe. U hodu se blago saginje, tiho govori i ima prodoran pogled. Ekspanzivan kad mu to odgovara, može zaustaviti i promijeniti smjer razgovora kratkom rečenicom.

Izvršni direktor luksuznog konglomerata LVMH jednom je rekao: 'Sve dok nisam najbogatiji čovjek na svijetu, neću biti stvarno sretan.' Srećom po Arnaulta, s neto vrijednošću od 200 milijardi dolara, on često dobiva tu titulu, dijeleći je s Muskom i Bezosom, ovisno o danu. Iako bi prema toj definiciji bio sretan samo neko vrijeme, ono što ga istinski veseli je posao, a njegovi radni dani često traju od 8 do 20.30 sati. 'Svako jutro se zabavim kad stignem', rekao je u intervjuu za Bloomberg.

Ipak, zabava nije riječ koju njegovi podređeni često koriste. Sastanci počinju na vrijeme, što možda i priliči vlasniku Tag Heuera i Hublota. Zamjenici kažu da se moraju temeljito pripremiti i pokazati dosljednost u svojim stavovima jer šef ima natprirodnu sposobnost prisjećanja. Voljan je razgovarati na engleskom sa svojim stranim rukovoditeljima, ali inzistira na tome da nauče francuski, što prije - to bolje. Šalje toliko e-poruka, cijeli dan i svaki dan, da njegovo osoblje dijeli trijažne savjete. Čini se da su mnogi dugogodišnji i bivši zaposlenici, kao i vanjski suradnici koji su radili s njim tijekom godina, istovremeno očarani i u strahu od njega.

Ovaj 75-godišnji izvršni direktor često započinje svoje dane klasičnom glazbom i provodi subotnja jutra u trgovinama, od Louis Vuittona do Diora – obiđe ih čak 25 dnevno, što također uključuje njegove konkurente — procjenjujući zalihe, što zatim prenosi svojim višim rukovoditeljima. U svom pariškom uredu uzima 20-minutne pauze kako bi svirao na Yamahinom klaviru i rijetko slobodno vrijeme provodi s teniskim reketom u rukama.

'On radi 24 sata', kaže o svom ocu za Forbes Delphine Arnault, njegova najstarija kći i izvršna direktorica Diora. 'Kada spava, sanja nove ideje', dodaje.

Njegova izbirljivost i radoholičarska priroda dio su tajne formule koja mu je omogućila da upravlja najvećim svjetskim luksuznim konglomeratom, vrijednim 397 milijardi dolara, sa 6097 trgovina diljem svijeta, unatoč usporavanju u tom sektoru.

On je visok i vitak te besprijekorno odjeven; na sastanku će se pojaviti u Diorovom tamnoplavom sakou i crnoj dolčeviti, što mu je svojevrstan zaštitni znak, a uz tamne hlače naći se tu i Berlutijeve mokasinke te srebrni sat Louis Vuitton Tambour, za koji lako iznosi cijenu (18.500 eura). Tjelesnu građu brusi na teniskom terenu, gdje je čak odigrao set s Rogerom Federerom. 'Očito je da sam izgubio 6-0', kaže, 'ali sam osvojio bod. Ove godine moj je cilj osvojiti dva boda protiv Rogera Federera', dodaje.

Godine očito nisu ublažile njegovu želju za pobjedom. Ovaj 75-godišnjak ima potrebu posjedovati lijepe brendove i svoju kreativnost pretvoriti u profit. U posljednja četiri desetljeća izgradio je LVMH od gotovo bankrotirane francuske tekstilne tvrtke u globalnu grupu koja ima tek uzak krug konkurenata.

'Uvijek sam volio biti broj jedan', jednostavno kaže Arnault. 'Nisam uspio u klaviru, nisam uspio u tenisu. Smatram da je uspjeh doći do točke gdje su svi moji timovi i grupa broj jedan na svijetu.' Bez ironije dodaje: 'Još smo mali. Tek smo na početku. Ovo je jako zabavno. Broj smo jedan, ali možemo još dalje', rekao je 2019 za Financial Times.

Nesuđeni pijanist postao je predvodnik modne industrije

Kako bi objasnili njegovo ozbiljno držanje, kolege ukazuju na Arnaultovo odrastanje u Roubaixu, gradu u sjevernoj francuskoj provinciji. Ondašnji mještani poznati su kao marljivi, radišni i vrlo povučeni. Njegov je otac vodio građevinsku tvrtku koja je pripadala obitelji supruge. Arnaultova majka, farmaceutkinja, voljela je miris Diorissimo, proizvod brenda, osnovanog 1946., koji je započeo poslijeratni modni new look. Bila je 'fascinirana Diorom', a njezinom sinu on je postao kamen temeljac za stvaranje globalne luksuzne grupe.

Arnault se školovao za klasičnog pijanista, ali je zaključio da nije dovoljno dobar da bi od toga napravio karijeru. Stekao je inženjersku diplomu na École Polytechnique, zatim se pridružio obiteljskom poslu i nagovorio oca da se fokusira na nekretnine. Isprva je tvrtka razvijala kuće za odmor na jugu Francuske i stanove na Floridi. No njegovo zanimanje za francuske luksuzne marke potaknuo je slučajan razgovor u SAD-u. Naime, kada je Arnault ranih 70-ih upitao njujorškog vozača taksija poznaje li sadašnjeg francuskog predsjednika, vozač je rekao da zna samo jedno francusko ime: Christian Dior.

Godinama kasnije, 1984., lobirao je kod francuske vlade da mu dopusti preuzimanje kontrole nad skoro bankrotiranom tekstilnom tvrtkom Boussac jer je posjedovala dragulj koji je želio: Christian Dior. Arnault je kupio Boussac za simboličan jedan franak, uvjerivši vladu da će radna mjesta biti sačuvana. U roku od pet godina rasprodao je većinu imovine, zadržavši Dior. Vlada je nemoćno gledala kako je otpustio oko 8000 radnika, donoseći novu anglosaksonsku nemilosrdnost u otmjen svijet francuskog poslovanja 1980-ih.

Francuska nije bila spremna za ovaj goli kapitalizam američkog stila, a francuski tisak nazvao ga je 'terminatorom'. No Dior je tada imao tri trgovine i prodaju u iznosu od 90 milijuna eura, a danas ih ima 439 i prošle godine ostvario je oko 9,5 milijardi eura. Nekoliko godina nakon akvizicije Diora, Arnault je ponovno iskoristio okolnosti - borbu za kontrolu između frakcija u novoformiranoj grupi putnih torbi i alkoholnih pića LVMH-u. Koristeći gotovinu iz poslovanja Diora, stekao je većinski udio u grupi - proizvodu spajanja modne kuće Louis Vuitton te proizvođača šampanjca i konjaka Moët Hennessy - a zatim je izbacio predsjednika Louis Vuittona, Henryja Racamiera, iz njegove obiteljske tvrtke te se izborio za mjesto predsjednika i izvršnog direktora. Ta korporativna bitka uzbunila je svijet starog luksuza, jer nikada nije svjedočio ničem sličnom.

Arnault je primijenio isti princip - koji uključuje izbacivanje osnivača te podjelu obitelji ili poslovnih partnera - u drugim akvizicijama, kao što su Givenchy, Château d’Yquem i Duty Free Shoppers. Rijetko je ova strategija propala, osim u slučaju marki Gucci i Hermes (iako je zaradio stotine milijuna eura od svakog pokušaja). Obitelj Dumas, vlasnici Hermesa, uspješno se obratila sudu želeći spriječiti preuzimanje. Neki bi ga stoga s razlogom nazvali predatorom.

'Ne znam', kaže on bezbrižno u razgovoru za Financial Times. Očito je dobro svjestan svoje reputacije. 'Ne očekujete od konkurencije da govori lijepe stvari o vama.' Za čovjeka koji nije trepnuo prije nego li je uložio 3,7 milijardi eura u luksuznu draguljarnicu Bulgari ili 3,2 milijarde dolara u turističku i ugostiteljsku grupu Belmond, postojala je jedna 'luksuzna' akvizicija koja mu je ipak bila prevelik zalogaj. O kupnji Financial Timesa razmišljao je još 2015. (na kraju je Pearson prodao FT Nikkeiju za 844 milijuna funti). Od ponude za kupnju je odustao jer je, kako kaže, bila preskupa.

Od Lady Dior, preko Johna Galliana, do Kine i povećanja broja bogataša

Arnault je odlučio nadvladati Chanel novom luksuznom torbicom Diora. Tijekom posjeta Argentini 1995. godine, princeza Diana fotografirana je kako nosi Diorovu crnu torbicu od janjeće kože s metalnim prstenovima koji vise s remena. Iskoristio je ludnicu koja je uslijedila, preimenujući je u Lady Dior i prodavši stotine tisuća modela. Ogroman priljev novca postavio je brend na čvršće financijske temelje i omogućio mu da otkaže licence trećim stranama koje su proizvodile za njega torbice i haljine po sniženim cijenama, što ga je razvodnjavalo. To je omogućilo Arnaultu da kontrolira kvalitetu i podiže cijene, čineći proizvode malo manje dostupnima, ali poželjnijima, i zadržavajući veću dobit za sebe.

Također je uvjerio rukovoditelje Louis Vuittona, tada samo brenda torbi i prtljage, da dodaju konfekcijsku liniju, odabirući američkog dizajnera Marca Jacobsa da je razvije. Konfekcijska odjeća tako generira 10 posto prodaje u Vuittonu, ali sezonske kolekcije, modne revije i reklamne kampanje usmjeravaju pažnju na cijeli brend, sada odgovoran za oko četvrtinu ukupnog prihoda LVMH-a i polovicu njegova profita.

Početkom 90-ih, unatoč zabrinutosti viših rukovoditelja, Arnault je angažirao britanskog dizajnera Johna Galliana, prvo kao kreativnog direktora Givenchyja, a zatim Diora. 'Shvatio sam da je tip nevjerojatan kad sam razgovarao s njim', kaže. 'Bio je u mom uredu, kose skoro do koljena, s dreadlocksima. Uzeo je komad papira i za sat vremena dizajnirao 30 ili 40 haljina.'

Galliano je bio magnet za tisak i naklonost mlađih kupaca dizajnom koji je miješao klasičnu ženstvenu eleganciju s avangardom. 'Njegova mu je intuicija govorila da se te dame trebaju malo razdrmati', kaže Antoine Arnault o svom ocu koji se time poprilično kockao. Oklada je bila isplativa sve do 2011., kada je Galliano, opterećen problemima s drogom, otpušten iz Diora nakon antisemitskog govora koji je snimljen u videu. Izvršitelji LVMH-a to spominju i danas, možda kao priču upozorenja. 'Nažalost, postao je malo lud i govorio je neprihvatljive stvari o Hitleru', kaže Arnault.

Ali te godine ojačale su Arnaultov potencijal za iskorištavanje nekoliko umjetnika i slavnih osoba koje pomiču granice. Reper i tekstopisac Pharrell Williams, sada muški kreativni direktor Louis Vuittona, donio je tako maskirne košulje, biciklističke jakne s monogramima i poplavu znatiželjnih kupaca u Vuittonove trgovine.

Danas velik broj slavnih osoba radi za Arnaultove tvrtke. Charlize Theron, Zendaya, Natalie Portman, Anya Taylor-Joy i mnogi drugi održavaju svoje osobne brendove i profile na društvenim mrežama u Arnaultovu etosu elegancije i ekskluzivnosti. Oglasi LVMH-a često teže ubrizgavanju proizvoda izravno u kulturni krvotok. Rafael Nadal i njegov dugogodišnji teniski rival Roger Federer nedavno su se popeli na snježne Dolomite za potrebe Vuittonove kampanje. Čak se i Mihail Gorbačov, posljednji vođa Sovjetskog Saveza, jednom pojavio u reklami sjedeći u stražnjem dijelu automobila - koji je prolazio pokraj ruševina Berlinskog zida - s torbom Louis Vuittona pokraj sebe.

Ključ uspjeha LVMH-a bilo je to što je bio pokretač, osobito u Kini, gdje se Arnaultu priređuje dobrodošlica dostojna šefa države kada dolazi u posjet. Godine 1992., kad se Kina počela otvarati pod Deng Xiaopingovim reformama tržišnog gospodarstva, Louis Vuitton otvorio je trgovinu u Pekingu, svoju prvu u kontinentalnoj Kini, u podrumu hotela Palace (danas Peninsula Beijing). U hotelu nije bilo tople vode i na cestama su bili bicikli, a ne automobili, prisjeća se Arnault. Primijetio je da je većina ljudi na ulici bila identično odjevena u Maova odijela. 'Sjećam se da sam nazvao izvršnog direktora Vuittona i rekao: 'Jeste li sigurni da ćemo nešto prodati?'' 

Odgovor je bio odlučno da, a to je još jedan razlog zbog kojeg Arnault dominira u industriji: iskoristio je najveću svjetsku priču o gospodarskom uspjehu u posljednjih 100 godina. LVMH je rano među svojim konkurentima dobio maloprodajnu licencu za posjedovanje trgovina u Kini, a povijesni gospodarski rast i stvaranje bogatstva te zemlje doveli su do kasnije potražnje za europskim luksuzom. Također je bio vrlo brz u angažiranju kineskih glazbenika i glumaca kao ambasadora svojih robnih marki, priređivanju modnih revija na mjestima kao što je Kineski zid i upijanju elemenata suvremenih lokalnih umjetnika u dizajn novih kolekcija. Rizik se isplatio. Od tada je Kina pokretač luksuzne potrošnje, a LVMH je jedan od njenih glavnih dobitnika.

Uspon Kine nije bio jedina ekonomska sila koja je uzdigla LVMH. Prošle godine na svijetu je bilo više od 2500 milijardera, naspram njih svega 420 u 1995., prema UBS-u, plus tu je mnoštvo novih milijunaša. Kontinuirano bogaćenje globalne elite - i sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju - prodaje puno skupih satova i torbi s monogramima. 'Imate ljude diljem svijeta, u zemljama što se uključuju u globalnu ekonomiju, koji zarađuju puno novca, postaju znatno bogatiji i trebaju im potvrde da su sada u boljem položaju', kaže Luca Solca, analitičar u Bernsteinu. 'To je duboko ukorijenjena nesigurnost koju luksuz pokušava riješiti.'

Društveni mediji također su bili određena pokretačka sila za Arnaulta. Vodiči s TikToka za šminkanje namamili su brojne tinejdžere da prođu kroz vrata beauty brenda Sephora, drugog najvećeg brenda LVMH-a po prodaji. Što se tiče korištenja društvenih medija u obitelji Arnault, sva djeca, osim Delphine, imaju javne profile na Instagramu, na kojima bilježe svoja postignuća, avanture i susrete sa slavnim osobama. Pater familias je, međutim, to nevoljko učinio. Gotovo su ga nagovorili da otvori račun na Twitteru prije nego što je pandemija ugasila tu ideju, kaže Antoine, dodajući da njegov otac ipak 'zna sve platforme i koristi ih'. Drugim riječima, Arnault je vrebač, onaj koji sve potiho i skriveno promatra.

Osvajanje američke ikone

Arnault je dugo želio osnažiti svoj odjel za nakit, jednu od rijetkih slabosti u portfelju, i priželjkivao je Cartier, u vlasništvu švicarske luksuzne grupe Compagnie Financière Richemont SA. A privlačenje Tiffanyja, neovisne javne tvrtke s globalnim dosegom, moglo bi biti rješenje za to. Iznio je iznenađujuću ponudu za preuzimanje 2019. No nakon višemjesečnih pregovora izbio je covid, pala je prodaja luksuznih predmeta i Arnault se u konačnici pokušao povući.

Tiffany ga je tužio, optužujući LVMH da je pokušao odugovlačiti s preuzimanjem. Arnault je uložio protutužbu, optuživši rukovoditelje Tiffanyja da su sami sebe nagrađivali velikodušnim dividendama unatoč lošoj ekonomskoj situaciji. Nakon pravne bitke i šuškanja da je politički umrežen, a inače je blizak i s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, potaknuo je ministarstvo da intervenira te je LVMH dogovorio oko 425 milijuna dolara popusta na prvu cijenu, otprilike isto onoliko koliko iznosi isplata dividende koju je Arnault smatrao spornom, izbjegavajući pritom suđenje. Prodaja je bila obavljena i prionuo je na posao.

Premjestio je izvršnog direktora iz Louis Vuittona u Tiffany i postavio sina Alexandrea uz njega. On je pak angažirao prvi američki par - Beyoncé i Jay-Z-ja - za sjajnu marketinšku kampanju u cilju revitalizacije imidža marke i privlačenja mlađih kupaca. Uslijedilo je više reklama sa slavnim osobama - Gal Gadot, Zoë Kravitz, kineskom glumicom Elaine Zhong i K-pop megazvijezdom Jiminom. Prije akvizicije Tiffany si nije mogao priuštiti takve poslove. Otad je spominjanje brenda na društvenim mrežama brzo poraslo.

LVMH je također uložio oko 350 milijuna dolara u preuređenje Tiffanyjeve 10-katne glavne trgovine u New Yorku, na križanju Pete avenije i 57. ulice. Arnault i njegova obitelj strastveni su kolekcionari umjetnina, a Alexandre je nabavio sliku neoekspresionista Jean-Michela Basquiata, u boji koja podsjeća na Tiffanyjevu plavu, i objesio je u prizemlju. Tvrtka je sugerirala da je pokojni ulični umjetnik namjerno napravio referencu na brend nakita, što su mnogi u svijetu umjetnosti smatrali nevjerojatnim i neukusnim. Kontroverza koja je nastala bila je popraćena u novinama diljem svijeta, uključujući New York Times. Arnault jasno vjeruje da je uspjeh u svijetu luksuza privlačenje pažnje - besramno i opetovano.

Tajna uspjeha

Arnault je od samog početka vjerovao da bi luksuzne marke mogle biti veće nego što je itko mogao zamisliti. Također je razumio da se ne radi o poslu prodaje samo fizičkih stvari - kofera s monogramima, zlatnih privjesaka, torbica od aligatorove kože - već i imena i logotipa ukrašenih poviješću, kao i implicitnog obećanja da kupac dobiva pristup ekskluzivnom klubu. Louis Vuittonova platnena torbica košta 1500 eura, što je oko 10 puta skuplje od cijene njezine izrade. Čak i nakon unajmljivanja trgovine, plaćanja prodajnih suradnika (koji vjerojatno nose poslovne cipele, a ne Nike) te privlačenja pažnje oglasima i događajima, to još uvijek ostavlja veliku zaradu. Za stvaranje hita mogu biti potrebne godine, a jedina stvar koja je gora od promašaja je biti toliko uspješan da zasitite tržište te da vaš brend postane demodée.

Ali ako spojite razne luksuzne marke, zaključio je Arnault, one mogu ojačati jedna drugu. Jači brendovi kompenziraju slabije i daju im vremena da uspostave identitet i rastu, a cijela grupa dijeli pozadinske uredske funkcije te postaje magnet za privlačenje i zadržavanje talentiranih rukovoditelja. Bila je to 'ideja koju sam imao nakon što sam kupio Dior', kaže. 'Vidio sam kako se luksuzno tržište sastoji od mnogih srednjih tvrtki koje bi, uzete zajedno, mogle biti mnogo jače u grupi sastavljenoj od nekoliko marki.' Kombinacija tih odjela - koje izvršni direktori LVMH-a svečano nazivaju maisons ili kuće - omogućila im je da budu potpuno autonomni i neovisni kada je riječ o stvaranju imidža, dizajniranju proizvoda i upravljanju, ali bi im to donijelo i prednosti, poput kupnje oglasnog prostora i pronalaženja dobre maloprodajne lokacije.

Akvizicije imaju tu tendenciju da budu razorne. U LVMH-u ih je Arnault učinio uspješnim, dobro uočavajući obiteljske europske marke s potencijalom. Ponekad su to bila javna poduzeća sputana tromjesečnim zahtjevima svojih investitora. Arnault ih je povukao u siguran zagrljaj bogate bilance LVMH-a. Kupio je tako francusku marku parfema i kozmetike Guerlain 1994. godine, proizvođača konfekcije i kožne galanterije Celine 1996. i maloprodajni beauty lanac Sephora 1997. - među mnogim drugima. 'Njegova je ambicija bila koncentrirati u svom portfelju sve dragulje krune luksuznog tržišta u raznim industrijama', kaže Thomai Serdari, direktor MBA studija za modu i luksuz na Poslovnoj školi Leonard N. Stern na NYU. No prava zarada ne dolazi od visoke mode, već od linija parfema, šminke i dodataka koji običnim ljudima omogućuju 'da kupe snove' za samo 20 dolara, koliko košta ruž za usne.

Francuska verzija 'Nasljeđa'

Tko će naslijediti Arnaulta, jedno je od glavnih pitanja poznavatelja luksuza i ljubitelja mode kada je riječ o najvećoj tvrtki u industriji. Diva sa sjedištem u Parizu do sada je vodio samo 75-godišnji patrijarh, osnivač i izvršni direktor. S obzirom na moć LVMH-a kao jedne od najvrjednijih europskih kompanija i vlasnika nekih od najomiljenijih luksuznih marki, svi su - od investitora do kupaca - zainteresirani za njenu budućnost. Arnaultova djeca uključena su u obiteljski posao, a većina je i dio uprave LVMH-a. To je pak potaknulo paralele sa serijom 'Nasljeđe' i teorije o tome tko bi mogao preuzeti upravljanje nakon njega, piše Fortune.

Među kandidatima je petero njegove odrasle djece iz dva braka: Delphine (49), izvršna direktorica Christian Dior Couturea, njezin brat Antoine (47) te troje djece iz Arnaultova drugog braka s koncertnom pijanisticom Helene Mercier: Alexandre (32), Frederic (29), izvršni direktor LVMH-ovih marki satova, te Jean (25), direktor satova u Louis Vuittonu.

Baš kao što osnivači, ujedno izvršni direktori, često čine, Arnault vidi LVMH kao svoju bebu, a špekulacije oko sukcesije mogle bi potrajati. Sam primjećuje da je nedavno podigao dobnu granicu za odlazak u mirovinu glavnog direktora u LVMH-u sa 75 na 80 godina. Nakon toga je dobio pismo Warrena Buffetta, u kojem mu je rekao da je pogriješio što je novu dobnu granicu postavio tako nisko. Arnault je nedavno postavio Frederica na drugu čelnu poziciju u jednoj od svojih holding kompanija, što su neki promatrači protumačili kao podršku njegovim izgledima da ga naslijedi. S druge strane, Arnaultova kći Delphine jedini je član obitelji u izvršnom odboru LVMH-a, što sugerira da on još uvijek procjenjuje jesu li ostali njegovi potomci dorasli tom zadatku.

'Što se tiče budućnosti, imam pet članova obitelji koji rade u grupi. Da vidimo ima li netko od njih kapacitet preuzeti vodstvo', kaže on veselo.

A na pitanje je li završio s kupnjom i lovi li 'vuk u kašmiru' još uvijek, Arnault si ne može pomoći. 'Imamo ideje za budućnost, ali očito vam ih ne mogu reći', odgovara. 'Ne trebamo to učiniti. Ali znam da bi nam nekoliko brendova dobro pristajalo i znam da bi vlasnici bili jako sretni time.'

Iako nije htio otkriti nikakve detalje, ljudi koji su upoznati sa strategijom LVMH-a kažu da bi konglomeratu svakako privuklo pažnju ako bi se ove tvrtke ponudile na prodaju: Richemont, Armani ili Prada, kao i proizvođači satova Patek Philippe i Audemars Piguet. Uz to, Arnault je rekao da se divi južnoafričkom milijarderu Johannu Rupertu, koji kontrolira Richemont, a ljudi bliski njemu kažu da je stekao mali osobni udio u njemu. U siječnju je također javno rekao da ako Rupert 'treba potporu da održi svoju neovisnost, ja ću biti tamo'. Drugim riječima: neka igre počnu!