Osnivač talijanskog proizvođača luksuznih cipela Tod's Diego Della Valle (ili DDV, kako ga od milja zovu) svoju moćnu tvrtku privatizirao je putem ugovora s private equity tvrtkom L Catterton, koju podupire francuski LVMH, a ponudila je kupiti udio od 36 posto u Tod'su te ga povući s burze u dogovoru s obitelji Della Valle.

A kameni temeljci te ponude za preuzimanje, koja će dovesti do uklanjanja grupe sa sjedištem u Casette d’Eteu s burze, činjenice su da Bernard Arnault voli Tod’s, a Diego Della Valle - kožu. Naime ljubav prema koži dovela je obitelj Della Valle ne samo do uspjeha, već i do lijepih i dobro izrađenih proizvoda, privlačeći pažnju obitelji Arnault, kojoj pripada grupacija LVMH i tvrtka L Catterton.

'Ne moramo ništa prodavati. Imamo obiteljski posao s mladim ljudima koji žele raditi ovaj posao. Što može biti bolje od toga?' rekao je izvršni direktor i predsjednik Tod'sa Diego Della Valle na marginama modne revije brenda u Milanu.

Della Valle, koji ima dva sina, trenutno s bratom Andreom drži 64,5 posto grupe. Prema ugovoru, ponudit će svoj osobni udio od 10,45 posto L Cattertonu, a zadržat će 54 posto s bratom. LVMH će ostati na svojih trenutnih 10 posto udjela. Taj je potez uslijedio nakon neuspjelog pokušaja Della Vallea da privatizira tvrtku 2022. Prema dioničarskom sporazumu između L Cattertona, obitelji Della Valle i LVMH-a, objavljenom na web stranici Tod'sa, strane su se dogovorile o razdoblju blokade od četiri godine počevši od datuma uklanjanja kotacije.

Na kraju, ako jedan od dioničara želi prodati svoje dionice trećoj strani, morat će o tome obavijestiti ostale i dati im pravo prve ponude. Prema istom dokumentu, ako dioničar želi prodati svoj udio konkurentu, obitelj Della Valle imat će pravo odbiti dozvolu. Također će imati pravo predložiti izvršnog direktora, a Diego Della Valle, kao predsjednik, imat će zadnju riječ o strategiji.

'Fond L Catterton nas voli', rekao je Della Valle za Corriere della Sera. 'Iznad svega, njihov šef i njegov tim pomalo su zaljubljeni u naše brendove. Dakle omogućili su nam brzo obavljanje operacija koje inače dugo traju. Bernard Arnault? Poduzetnik koji zaslužuje sve što dobije, on je vrlo ozbiljna osoba.' Ponuda za preuzimanjem podrazumijeva odlazak s burze. 'Ne možemo prestati pratiti zahtjeve tržišta koje svaka tri mjeseca želi znati što radite', primjećuje poduzetnik iz Marchea.

'Kada dođe vrijeme za povratak, vratit ćemo se na burzu. Za nekoliko godina imat ćemo konsolidiranu grupu u svijetu s brendovima koji su svi jaki. Jer danas je upravljanje više od jednim brendom nezgodnije nego upravljanje samo jednim. A i puno je skuplje. Ali ako to učinite kako treba, imate veliku prednost', dodaje.

Na milanskom Tjednu mode Tod'sov novi kreativni direktor Matteo Tamburini revijom pod nazivom 'Tod's in motion' predstavio je svoju prvu kolekciju za brend. Manekenke su se prošetale pistom u tramvajskom skladištu u Milanu noseći komade iz kolekcije koju, prema napomenama s revije, karakterizira dualnost urbanog života i dokolice. 'Iako nam se Tamburini pridružio u žurbi, uvjeren sam da ćemo vidjeti kako se putanja brenda razvija od ove točke nadalje', ističe Della Valle.

'Današnje modne revije služe kao višestruke platforme za suradnju, ograničena izdanja i posebne projekte, djelujući poput stroja koji dosljedno izbacuje nove ideje svaka dva mjeseca. Naš pristup stavlja naglasak na manje artikala, ali uz povećanu prepoznatljivost', dodaje.

Vunderkind koji je obiteljsku tvrtku transformirao u kult

Della Valle itekako dobro zna kako steći prednost na konkurentnom tržištu. Tod'sova danas prepoznatljiva priča ukratko bi glasila ovako: mala zanatska tvrtka procvjetala je tijekom talijanskog gospodarskog čuda šezdesetih i sedamdesetih godina, a nakon toga obiteljski vunderkind počinje stvarati predmete želje koji potiču kult potrošnje, koristeći čarobnjaštvo oglašavanja da umnoži želju i u konačnici lansira brend globalno.

Jadranska regija Le Marche, u kojoj je rođen 1953., ima dugu povijest postolarstva, a njezini su građani poznati kao pošteni i čvrsti. Della Valle je odrastao dok je njegova pokrajina prolazila put od poslijeratnog siromaštva u pedesetima do industrijaliziranog prosperiteta u sedamdesetima. Njegov djed Filippo i otac Dorino izrađivali su cipele, a mladi je Diego znao drijemati pokraj hrpe kože u obiteljskoj tvornici obuće. Dizajnirao je svoj prvi par cipela kada je imao 15 godina. 'Bile su nekako... posebne', reći će sa smiješkom. 'Šiljaste, pomalo drečave – i morao sam zamoliti oca da ih napravi jer nisam mislio da bi obrtnici slušali dijete.' U to je vrijeme njegova obitelj već bila etablirana u srednjoj klasi, a on je razmišljao - veliko. 'Imao sam puno snova o lijepim mjestima i da će na tim lijepim mjestima biti lijepe žene, lijepi automobili... Bila je to bella ginnastica, dobra vježba u želji da se sve to ostvari.'

Otprilike u isto vrijeme krenuo je na svoje prvo putovanje u New York s ocem. Ondje je zauvijek pao pod čari nebodera i robnih kuća u stilu katedrale (kao što je Saks) i prodornih jenkijevskih ambicija. Također je iznio zapažanje koje je predstavljalo temelj cijele njegove karijere: da sportska odjeća može biti izuzetno elegantna. 'U Italiji ste se u to vrijeme dotjerivali vikendom', rekao je. 'Amerika je rodila neformalni način života. Sada su stvari drugačije, ali sve je počelo s Amerikom.'

Della Valle upisao je pravo na Sveučilištu u Bologni, ali je studij napustio 1975. kako bi se pridružio obiteljskom poslu, koji je do tada bio potpuno industrijalizirana kompanija. S 21 se oženio i postao otac. 'Najjasnije sjećanje koje imam na svog tatu iz vremena u kojem sam bio dijete bilo je da je znao ustati mnogo prije izlaska sunca', kaže njegov sin Emanuele. 'Ponekad bih se probudio u četiri ili pet ujutro i sišao u prizemlje male kuće koju smo tada imali u Casette d’Eteu i zatekao ga kako radi za kuhinjskim stolom, okruženog papirima. U 7.30 odvezao bi me u školu, a zatim otišao u tvornicu.'

Otprilike u isto vrijeme Della Valle došao je do svog velikog i prijelomnog otkrića, kožnih mokasinki koje su umjesto potplata imale rešetku od gumenih izbočina ili gommina, namijenjenih za čvrsto prianjanje cipela uz osjetljive nožne komande sportskih automobila. Sigurno nije bio prvi koji je proizveo cipele za vožnju - car shoe - jer talijanska tvrtka, koja je trenutačno u vlasništvu Prade, izrađivala je svoju verziju gommina od 1963. Ali on je vidio njihove velike mogućnosti. Ne samo udobna, ova mokasinka odisala je sportskim chicom koji je govorio o glamuroznom svijetu. Stvorio je tako svoj visokokvalitetni Gommino, pod imenom doslovno odabranim iz bostonskog imenika: J.P. Tod’s (inicijali su nestali kako je marka rasla).

Nakon toga je došao njegov drugi udar inspiracije, kada je uvjerio prijatelja Lucu di Montezemola, Agnellijevog štićenika, da velikom industrijalcu da par Tod'sovih Gommina. Agnelli je bio jako kopiran u modnom svijetu, a kad su ga fotografirali u Tod'sovim mokasinkama, tisuće Talijana pohrlile su kupiti te cipele. Della Valle, mladi provincijski klinac kojeg se poznanici iz tog vremena sjećaju kao talijanskog yuppieja, savršeno je razumio želje svojih jednako ambicioznih sunarodnjaka.

Do devedesetih Tod's su bile cipele koje ste nosili za vikend u Portofinu i koje su bogate talijanske majke nosile čekajući djecu ispred privatnih škola. Ubrzo su se u njima šetali i princeza Diana i španjolski kralj, a kada je Sharon Stone postala njihova obožavateljica, tom su se ludilu pridružile i Sjedinjene Države. Do tada se tvrtka proširila na mlađi brend Hogan i Fay, liniju vanjske odjeće. Marka se ne reklamira kao moda, već kao luksuz. Derek Lam, Tod'sov kreativni direktor od 2006., svakoj je kolekciji dodao vlastiti štih, ali je bio dovoljno mudar da ostane vjeran temeljnom konceptu: europskoj interpretaciji sportske američke elegancije, po receptu Della Vallea koji je otkrio još kao tinejdžer.

Čistokrvni Talijan

Jedna od zanimljivih stvari o Della Valleu, karizmatičnom šefu carstva cipela i kožne galanterije Tod's, jest to koliko on 'postaje Talijan'. On je, naravno, oduvijek to bio, ali u posljednje vrijeme taj živahni poduzetnik, koji je potezom marketinškog genija s kraja 20. stoljeća pretvorio mokasinke s gumenim grumenčićima u međunarodni predmet žudnje, čini se da svjesno i energično brendira sam sebe u 'gospodina Talijana'. Dok se njegova tvrtka vrijedna milijardu dolara širi po cijelom svijetu, potaknut mješavinom idealizma i visokorazvijenog pragmatizma čovjeka koji je sve sam napravio, postao je najnoviji nositelj zastave za svoju rodnu zemlju odgovarajućeg oblika čizme.

U Italiji se Della Valle desetljećima ističe kao lukav poslovni čovjek čiji su instinkti održavali Tod's u stalnom širenju čak i tijekom globalne gospodarske krize i posljedičnog pada na tržištu luksuzne robe. Također je poznat kao milijarder u usponu. U fokus javnosti dospio je početkom 2010-ih. Bilo je to problematično razdoblje za Italiju, a koja je, u sjeni globalnog usporavanja, patila zbog alarmantno usporenog gospodarskog rasta, kao i zbog niza eksplozivnih političkih i seksualnih skandala usredotočenih na premijera Silvija Berlusconija.

U to vrijeme proslavio se kao vatreni križar protiv korupcije i agresivan glasnogovornik vrijednosti kao što su domoljublje, naporan rad i poštovanje tradicije. Blogeri su ga nazivali Don Diego Della Vega - prema Zorrou, koji je, podsjetimo, također bio domoljub.

Della Valle ima kredibilitet zbog svog bogatstva, ali i zato što njegovi interesi izvan Tod'sa dodiruju mnoge sfere talijanskog života. Osim što je podupirao La Scalu i Koloseum, uložio je u legendarni rimski Cinecittà, talijanski Hollywood, koji je u šezdesetima bio rodno mjesto filmova kao što su 'Kleopatra' i 'La Dolce Vita'. Sjedi u upravnom odboru LVMH-a i 2006. ponovno je pokrenuo povijesnu francusku marku cipela Roger Vivier – koja se sada proizvodi u Italiji, s Brunom Frisonijem kao glavnim dizajnerom i Inès de la Fressange kao muzom. Vlasnik je i legendarnog brenda Schiaparelli. U svijetu motosporta on je član uprave Ferrarija - čiji je predsjednik, Luca di Montezemolo, njegov dugogodišnji prijatelj - te ima udio u Piaggiu, koji proizvodi Vespu. Također planira staviti svoj pečat na masovni prijevoz: on i Di Montezemolo namjeravaju debitirati s uslugom brzih vlakova koji će se natjecati s Trenitalijom u vlasništvu vlade. Della Valle se čak uhvatio u koštac s tiskanim medijima kao vrlo glasan dioničar RCS-a, vlasnik povijesne izdavačke kuće Rizzoli i legendarnih liberalnih novina Corriere Della Sera.

Ono što je vrlo zanimljivo kod ovog popisa je to što sadrži toliko mnogo talijanskih ikona. Teško je zamisliti bilo kojeg drugog poslovnog čovjeka u bilo kojoj zemlji koji se toliko posvetio podupiranju snažnog nacionalnog imidža.

Della Valle često opisuje sebe kao un tipico maschio Italiano - tipičnog Talijana. No svoju zemlju promatra s globalnog stajališta i, u isto vrijeme, kao domaći dečko koji svoj mali kutak Italije smatra istinskim domom. Unatoč mahnitom rasporedu i međunarodnom nizu rezidencija, on ostaje vjeran svojim provincijskim korijenima u rodnom mjestu, u blizini zaseoka Casette d’Ete u Le Marcheu. 'Tržište je posvuda u svijetu', rekao je talijanskom novinaru 2008. 'Ali život je u Casette d'Eteu.'

Vrlo karizmatičan, on je rođeni komunikator, sposoban uspostaviti ono što se čini kao osobna veza sa svakim koga sretne. Priča se da njegov stil upravljanja uključuje, u talijanskoj patrijarhalnoj tradiciji, i zastrašujuće taktičke izljeve gnjeva. Tijekom svojih rijetkih dana odmora, Della Valle djeluje kao prizemni bonvivan koji uživa u druženju u svojoj kući na Capriju, Villi Materita nalik dvorcu, s obitelji i grupom starih prijatelja, među kojima su televizijski novinari i novinski urednici. Viđen je kako jede pizzu, pa čak i pjeva napolitanske pjesme u noćnim klubovima na Capriju. Obožava žensko društvo i ženio se tri puta (prva supruga Simona sestra je njegove sadašnje supruge, arhitektice Barbare Pistilli), a devedesetih je imao zapaženu romansu s modnom dizajnericom Donatellom Girombelli.

Obiteljski posao

Njegov brat Andrea, kao i ostali rođaci, žive u blizini. 'Imam dovoljno sreće da mi je većina obitelji na jednom mjestu', rekao mi je. 'Možda ćemo večerati zajedno večeras, a onda ću morati u Pariz, ali sigurno ćemo jesti zajedno u nedjelju. To je vrsta života u kojoj smo nenormalno uspjeli učiniti normalnim.'

Talijanski su obrtnici davno skovali izraz casa e bottega, što znači spojiti dom i radni prostor. Della Valleova bottega je praktički u njegovu ogromnom dvorištu: monumentalnom Tod'sovu sjedištu od bijelog mramora, koje kombinira urede, dizajnerske studije i tvornice, gdje sve cipele Tod's, Hogan i Roger Vivier - dva milijuna pari godišnje - izrađuju obrtnici čije su vještine dio legende tvrtke. Struktura nalikuje sveučilištu ili čak svetištu - svojevrsnoj meki kožne galanterije. (U uredskom krilu iznošena postolarska klupa djeda Della Vallea izložena je poput relikvije.) Zaposlenici imaju pristup ultramodernoj teretani i kantini te besplatnom vrtiću koji parira najsjajnijim privatnim školama. Iako je tvrtka kritizirana zbog niskog postotka članova sindikata u svojoj radnoj snazi, postoji opipljivo ozračje blagostanja i visoke lojalnosti mnogih koji su desetljećima zaposleni u Tod’su.

Još uvijek u mnogim pogledima obiteljski posao vrvi ljudima s prezimenom Della Valle na različitim pozicijama. A kako tako jak klan funkcionira u javnoj tvrtki, objašnjava Andrea Della Valle, Tod'sov potpredsjednik, rekavši da je ključ u postizanju prave mješavine obitelji i menadžera. Diego je dodao: 'Radimo zajedno, lakat uz lakat.'

'Ono što sam naučio putujući', nastavio je, 'jest da svi u svijetu zavide na stilu života u Italiji. Ja to zovem 'talijanski štih': mješavina prekrasnih mjesta, obiteljskih vrijednosti, dobre hrane, umjetnosti, izrade, stila i povijesti koju možete pronaći samo u ovoj zemlji, a mi smo u opasnosti da je izgubimo.'

Očuvanje zanatskog umijeća

Tvorac svjetski omiljenih cipela za vožnju donirao je milijune za obnovu Koloseuma i omiljenog kazališta u Milanu. Što je sljedeće na listi za očuvanje? Zanatsko umijeće.

'Kad sam bio mali, još dok sam išao u školu, krenuli smo u obilazak Rima. I sjećam se vrlo dobro, Koloseum je bio - vau', kaže Diego, sjedeći u svom uredu, koji je također prilično 'vau' - veći od teniskog terena, osvijetljen prirodnim svjetlom, ispunjen suvremenom umjetnošću te smješten u prostranom tvorničkom kompleksu u Le Marcheu, središnjem srcu Italije, u kojem se nalazi njegova tvrtka.

Tvornica, koju je dizajnirala Della Valleova treća i sadašnja supruga, arhitektica Barbara Pistilli, izgrađena je od blještavog talijanskog travertinskog mramora i također je golema: ima više od 92 tisuće četvornih metara i gotovo 16 hektara vrtova. Toliko je velika da se njegov otac Dorino ondje kretao biciklom. Nakon što je umro 2012., bicikl je postavljen u predvorju kao neka vrsta posvete, okružen suvremenom umjetnošću. Kada je izgradnja započela prije otprilike 25 godina, kampus je bio jedan od prvih takvih objekata u zemlji te je pružao sasvim drugu dimenziju poslovnog okruženja u kojem zaposlenici mogu i raditi i igrati se: sadrži veliki vrtić i predškolu, teretanu, restoran te dvoranu za izložbe i predavanja - a sve je besplatno za zaposlenike. Umjetnost pokriva svaki kutak, uključujući upečatljivo stubište Rona Arada, nazvano Wave, i Ferrari F33, bolid Formule 1 koji je vozio Michael Schumacher u prvenstvu 1997., a koji je Della Valleu darovao prijatelj Di Montezemolo, tada predsjednik Ferrarija.

'To je zdrav život, okružen zelenilom. Vani izgleda kao sveučilište, zar ne? Unutra ljudi rade kao prije 100 godina', kaže on o obrtnicima koji još uvijek ručno izrađuju svu robu. 'To je velika razlika između nas, plus možda još tri ili četiri druge tvrtke, i mnogih drugih koje su više marketinške tvrtke.'

'Naša tvrtka je vrlo određena po pitanju kvalitete života zaposlenika. Činimo mnoge stvari kako bismo ih podržali, kako bismo podržali ovo područje. I dajemo podršku državi, poput obnove Koloseuma ili Scale i mnogih drugih stvari. Imamo veliku odgovornost da ostvarimo profit, naravno - ako nema profita, šef mora otići. Ali naša je društvena odgovornost vrlo jaka. Jako sam ponosan kada radim nešto za druge. I volim raditi nešto što pomaže ne samo meni i obitelji, već svima.'

Doista, Della Valle obećao je otprilike 28 milijuna dolara za obnovu Koloseuma još 2011. godine, raspoređenu u četiri faze. Prve dvije — čišćenje svakog centimetra 2000 godina stare fasade visokotlačnom pročišćenom parom i renoviranje hipogeja, niza tunela i prostorija ispod arene, gdje su pripremani gladijatori i životinje — već su dovršene. Treća, preseljenje servisnog centra izvan glavne zgrade Koloseuma, uskoro počinje; slijedi četvrta, koja se bavi rasvjetom. Tod’s je stalni član Zaklade Teatro alla Scala od 2011. i pomogao je pokriti troškove produkcija čuvene milanske operne kuće tijekom cijele godine. DDV je također izgradio škole i financirao projekte zajednice u Casette d'Eteu, gdje se nalazi tvornica i gdje su on i njegov mlađi brat Andrea odrasli te još uvijek žive na tom području. DDV također ima nekretnine u Capriju, Milanu, New Yorku, Miamiju i Parizu, kao i jahtu, plovilo od gotovo 60 metara koje je nekoć bilo u vlasništvu predsjednika Johna F. Kennedyja, helikopter i zbirku Ferrarija. Njegovo osobno bogatstvo procjenjuje se na 1,6 milijardi dolara.

'Jako je važno objasniti mladima da ako ste superbogati, ako pobjeđujete na tržištu, ali ništa ne vraćate drugima, vi ste zapravo - ništa', kaže. Zbog toga, kaže, koristi svoj utjecaj na svoje prijatelje, kako bi potaknuo i one na višim pozicijama da se iskažu. 'Nije važno jeste li prvi, drugi ili treći', kaže, zvučeći pomalo poput filantropskog Yode. 'Važno je to učiniti.'

Gommino

Gommino, mokasinke izrađene od mekog antilopa, nazvane po 133 prepoznatljiva gumena kamenčića, ili gommina, na potplatu imaju prepoznatljiv potpis tvrtke te je taj stil čisti sinonim za Tod's.

Svaki član osoblja u bilo kojem od 422 Tod'sova prodajna mjesta diljem svijeta u sklopu svoje obuke hodočasti u Le Marche kako bi gledao majstore na djelu. I dok su ondje, kušaju talijanski način života: hranu, vrijeme i stil (ono što je interno u Tod'su poznato kao 'talijanska orijentacija'). Ne možete prodati kožni proizvod, kako se ondje razmišlja, bez razumijevanja kako funkcionira, kako materijal funkcionira. A ne možete prodati talijanski kožni proizvod bez razumijevanja njihova načina života. Jer kupiti Gommino ili torbu znači, čak i podsvjesno, kupiti mali dio talijanskog života. To je nešto do čega DDV jako drži. Zapravo, njegov život izgrađen je oko toga.

Della Valleov djed Filippo ručno je izrađivao cipele u obiteljskoj kući ranih 1920-ih. Otac Dorino preuzeo je palicu i izgradio malu tvornicu, proizvodnju za trgovce kao što su Saks Fifth Avenue i Bergdorf Goodman. Diego se pridružio obiteljskoj tvrtki 1975. i nekoliko godina kasnije došao je na ideju o vozačkim cipelama na bazi mokasinki, spajajući udobnost i lakoću američke odjeće, kojoj je svjedočio na putovanjima u SAD, s talijanskim elanom.

Gommino u posljednja četiri desetljeća nose holivudske zvijezde i važne osobe iz kulturnog života, uključujući članove kraljevske obitelji - od Giannija Agnellija do Denzela Washingtona, Alexandera Skarsgårda i britanskog premijera Rishija Sunaka. Ove cipele ostaju nepokolebljiv oslonac kolekcije obuće za muškarce i žene.

'Moj Gommino je ikona', kaže. 'Hermès Birkin je ikona. Submariner Rolex, ikona. Aviator Ray-Ban, ikona. Drugačija cijena: Aviator košta 200 eura, a Rolex 10.000 eura. Ali riječ je o ikoni jer je proizvod vrlo jak, tvrtka je vrlo stara i postoji mnogo priča koje treba ispričati o ovom proizvodu. Zamislite koliko ljudi nosi Ray-Ban Aviator. Koliko filmova gledate s ljudima s Rolexovim satovima? Ikone – to su proizvodi sna.'

Upravo je to razlog zbog kojeg Tod's nije samo izdržao, nego je i napredovao na tržištu na kojem brendovi mogu buknuti i onda nestati u plamenu u roku od nekoliko godina. 'Sada ljudi previše pitaju o limitiranim serijama, previše je suradnje. Stiže razrjeđivanje, zar ne?' kaže, smijući se. 'U mnogim trgovinama sada vam ništa ne prodaju.' Kaže da je nedostatak zaliha nešto što ljuti kupce, osobito one imućne. 'Mislim da je budućnost u proizvodima ikonama. Ikona je ponekad super jednostavna stvar. Jer ljudi žele imati jedan proizvod dugo vremena, da bude koristan, ali kvalitetan. Ikona je stvar koju ne vadite iz izloga.'

DDV je odabrao ime Tod's nakon pretraživanja telefonskog imenika za nečim prikladnim. Sada kaže da ga je izabrao jer je kratko, jednostavno i prepoznatljivo te se može izgovarati diljem svijeta. Izvorni naslov bio je J.P. Tod's, no inicijali su izbačeni 1997. Zanimljivo je da se spremaju vratiti ga: za nekoliko mjeseci, otkriva DDV, vratit će 'malu produkciju koju nazivamo J.P. Tod's. Bit će super, najskuplji dio kolekcije'. Gommino će biti izrađen od najfinijih Tod'sovih materijala, nešto poput ikone unutar ikone.

Proces izrade Gommina počinje odabirom kože. Postoji cijeli odjel prototipa u kojem se smišljaju nove ideje i prerađuju dizajni, a ništa se ne stavlja u proizvodnju bez tima koji utvrđuje može li se, među ostalim, u tome doista trčati. Postoje strojevi koji provjeravaju cipele, poslušno ponavljajući tisuće koraka. Drugi izazivaju točke naprezanja raznih materijala; postoji čak i onaj koji određuje hoće li tkanina oštetiti odjeću trljanjem o nju. Ako i dalje postoje nedoumice oko udobnosti, prototip se testira na staromodan način: hodajući po tvornici s novom cipelom na jednoj nozi, a starom na drugoj za usporedbu.

Ako su potrebne izmjene, dizajn se vraća posljednjem proizvođaču — ne onom majstoru koji je zadnji dotaknuo proizvod, već majstoru koji je izradio posljednji, drveni kalup na kojem je napravljena cipela. Prototip se prilagođava dok zadnji odjel u nizu ne bude sretan; zatim se replicira u plastici kako bi ga reproducirali oni na proizvodnoj liniji. Ondje proces ostaje uglavnom nepromijenjen u odnosu na tehnike uspostavljene prije nekoliko desetljeća. Dok se koža sada može rezati strojem ili laserom, ali i ručno, većinu konstrukcije obavlja netko u kombinezonu i s alatom u ruci.

Koža za cipele čuva se u prostoru s kontroliranom vlagom i više od 3400 četvornih metara, a u njemu se nalaze sve vrste koje se mogu skladištiti više od 50 godina bez gubitka kvalitete. Ali tko će obrađivati te sirovine u sljedećih pola stoljeća ili čak sljedećem desetljeću? 'Danas bi cipele mogao izrađivati robot, iako kvaliteta nije ista', kaže DDV. Za održavanje posla potreban je stalan dotok obrtnika, no mladi se iseljavaju iz njegova kraja u potrazi za poslom koji smatraju isplativijim ili prestižnijim.

Zbog toga je prije nekoliko godina Della Valle pokrenuo Bottega dei Mestieri, gdje su mladi pripravnici smješteni kod etabliranih majstora na najmanje šest mjeseci plaćene obuke. 'To je projekt za podršku mladim zaposlenicima bez iskustva i starim ljudima koji su vrlo blizu mirovine', kaže Della Valle. 'U ovom slučaju mladi daju energiju starima, a stari daju iskustvo mladima. To je dobra mješavina, poveznica između dvije generacije.' Nakon probnog roka, oko 80 posto pripravnika odlučuje ostati; na ovaj način zaposleno je oko 300 djelatnika.

Uvjeren je da se talijanska mladež može uvjeriti da je rad rukama – stvaranje stvari – plemenita i unosna profesija. Sve je to dio brenda 'Made in Italy', koji je toliko važan za industriju luksuza u zemlji i za Della Vallea osobno: vjera da, sa stoljetnim nasljeđem u umjetnosti i obrtu, od arhitekture do proizvodnje, talijanska zanatska izvrsnost nije samo sveto, nego gotovo božanski određena. To nije marketinška igra - to je sustav vjerovanja.

Ali koliko je lako uvjeriti 20-godišnjake da ne bi trebali težiti Wall Streetu ili Silicijskoj dolini, već da bi trebali raditi u tvornici?