Prošle su 34 godine od osnivanja Svjetskog dana hrane, a danas se podrazumijeva da je zdravstvena ispravnost hrane sigurna, iako nas s vremena na vrijeme potresaju razne afere. Otvoreno pitanje našeg stoljeća jest kvaliteta hrane. Što se promijenilo u te 34 godine i kakva je doista kvaliteta naše hrane?
U emisiji 'U mreži Prvog', na Prvom programu Hrvatskog radija, povodom Svjetskog dana hrane voditeljica Sandra Erak ugostila je voditelja odjela za zdravstvenu ispravnost hrane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, magistra Marijana Katalenića, docenticu na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i iz Centra za translacijska i klinička istraživanja, doktoricu Donatelu Verbanac, te ravnateljicu Hrvatske agencije za hranu Andreu Gros Bošković.
'U te 34 godine došlo je do bitnih promjena u načinu vrednovanja hrane i nastojanju da se štetne tvari koje se mogu nalaziti u hrani isključe. Dakle, određeni mehanizmi koji to osiguravaju su postignuti i implementirani su u industriji. Ljudi su educirani, inspekcijske službe upravo provode takve sustavne nadzore, postoje monitorinzi. Dakle, na neki način imamo dobru viziju, odnosno prikaz onoga što se nalazi na tržištu, a što se podrazumijeva pod klasičnim načinom zdravstvene ispravnosti hrane. Danas možemo reći da je hrana koja se nalazi na tržištu s tim klasičnim načinom promatranja zdravstvene ispravnosti sigurna', kaže Marijan Katalenić.
No kako ocijeniti stanje kvalitete i ispravnosti prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj?
'To pitanje treba proširiti na sigurnost hrane općenito. Sigurnost hrane u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, od kada smo uključeni u usklađivanje zakonodavstva s europskim stečevinama po pitanju sigurnosti hrane, u stvari se podigla na jednu višu razinu, u smislu da je došlo do promjene od jednog retroaktivnog, odnosno retrospektivnog pristupa na jedan pristup koji ide ispred, dakle preventivni pristup. U tome smislu mislim da su i hrvatski potrošači na neki način i više zaštićeni', kaže Andrea Gros Bošković.
Na koji način hrvatska Agencija za hranu provodi kontrolu zdravstvene ispravnosti hrane?
'Hrvatska agencija za hranu ne provodi kontrolu zdravstvene ispravnosti, odnosno sigurnosti hrane, na klasičan način . Ona je uključena u dio koji se odnosi na procjenu rizika sigurnosti hrane. Dakle, to je jedan znanstveni pristup kroz koji se daje znanstveni doprinos prilikom donošenja odluka koje pomažu nadležnim tijelima, dakle Ministarstvu poljoprivrede ili Ministarstvu zdravlja, u smislu reagiranja na određene potencijalne incidente ili zaista incidente koji se nađu vezani za hranu na tržištu', kaže Andrea Gros Bošković.
'Sigurnost hrane je inače definirana propisima Europske unije koji su inače klasičniji, odnosno konzervativniji, od ostalih propisa u svijetu, znači dosta su oštri. Ali kada govorimo o hrani, zaboravljamo na nutritivne vrijednosti hrane, dakle ono što se unosi u organizam i kakav ima utjecaj na biokemiju organizma, na konačne posljedice, bolesti i tako dalje. Mislim da se situacija drži pod kontrolom jer su mehanizmi visoko razvijeni i zna se točno tko što radi u tom ciklusu. Što se tiče kvalitete, to je pitanje o kojemu treba razgovarati,' kaže Marijan Katalenić.
Očito, sama kvaliteta hrane je pitanje na koje tek treba dobiti odgovor. Ako se slučajno primijeti i uoči određena problematična hrana, kojim institucijama se može obratiti?
'Sanitarnoj inspekciji koja ima sjedište na Ksaveru u Ministarstvu zdravlja. Sve što se vidi na tržištu, a smatra se da bi moglo utjecati na zdravlje ili je sumnjivo, treba se prijaviti inspekciji koja će izaći na teren, uzeti uzorke i obavijestiti potrošača o njegovim sumnjama', kaže Marijan Katalenić.
Postoji teza da je domaća hrana kvalitetnija od uvezene. Često se smatra da je uvezena hrana - hrana druge klase, nešto što Europljani neće jesti pa šalju to kod nas.
'Prvo treba definirati što je to domaća hrana, što su to domaće sirovine koje se ugrađuju u proizvode. Mi ne proizvodimo dovoljno sirovina da bismo mogli proizvoditi dovoljno hrane od domaćih sirovina za domaće tržište, znači, sigurno da se uvozi. Možemo govoriti o našoj tehnologiji koja je ukomponirana u to, o sastavima hrane kao nekom, recimo, boljem okusu, prepoznatljivijem okusu od hrane koja dolazi iz nekih zemalja koje preferiraju slađi okus, dok mi, recimo, volimo kiselkastije, slatkastije.
U tom smislu ne može se definirati je li hrana koja se nalazi na tržištu, a piše da je domaćeg podrijetla, bolja hrana. Priča je puno duža, jednostavno se ne može staviti ruku u vatru da je to to. S druge strane, nacionalni propisi koji govore o kvaliteti hrane, a koji su hrvatski propisi, mislim da bi ih trebalo obnoviti jer su napravljeni s katastrofalnom idejom. A ta katastrofalna ideja je u tome da se snize kriteriji kvalitete za proizvode koji se proizvode u Hrvatskoj da bi oni, upravo zbog tih nižih kriterija kvalitete, mogli konkurirati proizvodima koji dolaze izvana. I tu gubimo bitku jer naša industrija je premala po broju proizvoda da bi mogla konkurirati, recimo, mesnoj industriji Španjolske. Moramo renovirati nacionalne pravilnike koji bi išli na bolju kvalitetu proizvoda i upravo time se boriti protiv proizvoda koji dolaze, nazovimo, s lošijom kvalitetom izvana. To je pitanje potražnje, ako je roba zdravstveno ispravna, onda može biti na tržištu bez obzira na kvalitetu, to je pravilo', zaključuje Marijan Katalenić.
