'Ključna poruka koja bi svim zemljama trebala dati nadu, hrabrost i samopouzdanje jest da možemo obuzdati virus i zaista, mnoge su zemlje to upravo i učinile. Korištenje riječi 'pandemija' ne bi odgovaralo činjenicama, ali zasigurno može izazvati strah', kazao je glavni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus.

Prema njegovim riječima, 'moramo se usredotočiti na obuzdavanje širenja virusa i istovremeno sve učiniti kako bismo se pripremili za pandemiju'.

Tedros je priznao da novi slučajevi zaraze koronavirusom u Južnoj Koreji, Italiji i Iranu izazivaju 'duboku zabrinutost', ali da za sada ne vidimo da se virus nekontrolirano širi po svijetu ili da se na zabrinjavajući način povećava broj smrtnih ishoda oboljelih.

Odbor za hitne slučajeve WHO-a krajem siječnja proglasio je koronavirus globalnom krizom, kada je izvan Kine bilo jedva 100 slučajeva zaraze. 'Ima li virus potencijal prerasti u pandemiju? Apsolutno ima. Jesmo li već stigli do toga? Naša procjena je da nismo', kazao je Tedros.

Bojazan od pandemije se pojavila nakon naglog povećanja oboljelih u Iranu, Italiji i Južnoj Koreji. Prema najnovijim podacima, u Iranu je od koronavirusa do sada preminulo 12 ljudi, a 61 osoba je zaražena. Međutim jedan parlamentarni zastupnik je izjavio da je u gradu Komu, 120 kilometara južno od Teherana, u samo dva tjedna umrlo 50 ljudi. Opovrgavajući službene brojke, Ahmad Amirabadi Farahani je optužio vladu da je prekasno objavila izbijanje zaraze te da Kom nema adekvatna sredstva za borbu protiv bolesti.

U Italiji je zaraženo preko 220 ljudi, a umrlo ih je šest, dok je u Južnoj Koreji zaraženih preko 750 i umrlih je sedam.

Što je pandemija?

Pandemija nema nikakve veze s težinom bolesti, već s njenim geografskim širenjem i prema WHO-u se proglašava kada se nova bolest za koju ljudi nemaju imunitet širi svijetom izvan svih očekivanja.

Slučajevi u kojima su se putnici zaraženi u Kini vratili u svoju matičnu zemlju ili su se zarazili na tom putovanju nazivaju se 'indeksni slučajevi' i nisu razlog za proglašavanje pandemije. Da bi ona bila proglašena, treba se dogoditi drugi val zaraze od osobe do osobe u zajednici.

Kad se pandemija proglasi, veća je vjerojatnost da će se širenje u zajednici na kraju dogoditi, a zadatak vlade i zdravstvenog sustava je osigurati da to dočekaju spremni.

S druge strane, epidemija je nagli porast slučajeva bolesti koja može biti jedinstvena za neku zemlju ili zajednicu.

Kad se proglašava pandemija?

Profesorica Mary-Louise McLaws, stručnjakinja za kontrolu infekcije koja je radila kao savjetnica WHO-a, objašnjava za The Guardian da proglašavanje pandemije nije strogo definirano i jednoznačno. Razlog tome su moguće razlike između modela koji koristi WHO ili neka druga zdravstvena organizacija. Naposljetku, posljednju riječ ipak daje WHO.

Za proglašavanje pandemije ne postoji prag, poput određenog broja smrtnih slučajeva, broja infekcija ili broja zemalja koje su pogođene. Na primjer, koronavirus SARS, identificiran 2003. godine, WHO nije proglasio pandemijom iako je pogodio 26 zemalja. Međutim njegovo širenje obuzdalo se brzo, a samo je nekolicina zemalja značajno pogođena, poput Kine, Hong Konga, Tajvana, Singapura i Kanade.

'WHO se u svojim odlukama vodi brojnim razlozima, a dio tih razloga za proglašavanje pandemije, ako ju uopće proglase, bila bi kritična masa koju treba shvatiti ozbiljno i kod koje ne treba zanemariti simptome te pribavljanje potrebnih novčanih sredstava za kontrolu bolesti i borbu protiv nje', objašnjava McLaws.

>>>Najvažnija pitanja i odgovori: Što možete učiniti da biste prevenirali zarazu koronavirusom i što napraviti u slučaju da sumnjate na nju<<<

Međutim problem nastaje kad proglašavanje pandemije pokrene globalnu paniku i nadiđe svoju osnovnu svrhu pokušaja podizanja svijesti. Primjer za to je slučaj iz 2009. godine, kada je deklaracija H1N1, kolokvijalno poznata kao 'svinjska gripa', proglašena pandemijom, nakon čega se dosta pisalo i diskutiralo je li to uzrokovalo nepotrebnu paniku, preplavilo hitne službe i natjeralo vlade na nekontrolirano trošenje antivirusnih lijekova. Simptomi koronavirusa uglavnom su blagi i većina ljudi se oporavi u roku od šest dana.

Novi moment u pogledu širenja zaraze iznio je stručnjak za zarazne bolesti, prof. Peter Collignon, rekavši kako je izgledno da bi fekalno-oralni put mogao biti važan dio prenošenja koronavirusa. U zemljama sa sigurnom i pouzdanom opskrbom vodom utjecaj pandemije mogao bi biti manje ozbiljan.

Proglasi li WHO pandemiju koronavirusa, što će to značiti u smislu priprema za ono što nas čeka i samo liječenje?

Što se tiče širenja koronavirusa, trenutno se bilježi lokalno širenje u Kini, Južnoj Koreji, Japanu, Iranu, Italiji i Singapuru.

Profesor Nigel McMillan, ravnatelj Instituta za zarazne bolesti i imunologiju Menzies u Queenslandu, kaže da je trenutno više zabrinjavajuće gledati senzacionalističke izvještaje pojedinih medija o tome što bi pandemija mogla značiti.

'Ne želimo potaknuti paničnu opskrbu i skladištenje hrane i goriva, kada će za 95 posto stanovništva ovo biti tek blaga prehlada', kaže McMillan i dodaje kako bi pandemija značila da zabrane putovanja više nemaju koristi i smisla i bila bi upozorenje zdravstvenim sustavima da se pripreme za sljedeću fazu.

'To uključuje pripremu bolnica za velik priljev pacijenata, stvaranje zaliha bilo kojeg antivirusnog lijeka i savjetovanje javnosti da će, kad dođe vrijeme, morati razmisliti o mjerama poput boravka kod kuće ukoliko su bolesni, socijalnog distanciranja, izbjegavanja velikih skupova itd.', kaže McMillan.

Najveći izazov vlastima, misli McLaws, moglo bi predstavljati poticanje ljudi na promjene ponašanja, poput odustajanja od velikih društvenih događaja ako su bolesni. Kad je prije 17 godina izbio SARS, McLaws je surađivala s Pekingom kako bi se utvrdili razlozi zaraze zdravstvenih djelatnika.

'Ono što su djelatnici koji su ostali zdravi primijetili kao razliku u odnosu na svoje kolege koji su se razboljeli je da su surađivali s vladom kako bi zaustavili širenje bolesti', kaže McLaws i dodaje da će vlade zemlja naviknutih na dobro zdravstveno stanje svoga stanovništva možda morati više poraditi na pripremi svojih građana. Do cjepiva protiv koronavirusa Covid-19, kažu stručnjaci, dijeli nas oko 18 mjeseci.

Što možete poduzeti sami?

Za slučaj proglašavanja pandemije razrađuju se brojni mogući scenariji, i koliko god oni mogli nekome izgledati zastrašujuće, svrha im je jedna - planirati i pripremiti se za najgore i nadati se najboljem. Zadatak osiguranja zdravstvene zaštite i normalnog funkcioniranja društva je na vladama i zdravstvenim službama, a sve što mi kao pojedinci možemo napraviti je poduzeti sve mjere kako bismo što više smanjili mogućnost zaraze, ili ako smo zaraženi, širenja zaraze na druge.

Trebamo li stvarati zalihe?

U slučaju proglašavanja pandemije zadatak vlasti je osigurati redovitu opskrbu stanovništva, no moguće je da zbog raširenosti bolesti trgovački lanci ili distributeri imaju problema s opskrbom pa nije loše napraviti zalihe hrane ili lijekova. Osim toga, moguće je da ćete zbog sumnje u zarazu dva tjedna morati provesti u samoizolaciji pa nećete moći u nabavke.

Važno je imati na umu da pandemija nije apokalipsa i da je svrha mjera koje se poduzimaju zaustavljanje širenja zaraze. Stoga ni zalihe koje stvarate ne moraju biti 'od sada do sudnjeg dana', nego ih treba osigurati na dvotjednoj bazi.

Osim trajne hrane, osigurajte zalihe sredstava za njegu bolesnika te sredstva za čišćenje i dezinfekciju koja će pomoći u zaustavljanju širenja zaraze.

Koje su bolesti do sada proglašavane pandemijom?

Širenje virusa H1N1 (2009.), HIV-a (1981.) te španjolske gripe (1918.), bubonske kuge (1347.) i malih boginja (1870.).