U domovima, crkvama i na trgovima širom svijeta svjetlucat će u ovo blagdansko vrijeme bogato ukrašena božićna drvca, koja volimo nazivati i borovi, premda nema direktne poveznice između ovoga običaja i rođenja Isusa Krista, sina Božjega poslanog da spasi čovječanstvo. Objašnjenja nema ni u Bibliji, ali ima u običajima pretkršćanskih naroda.

Od drevnih Babilonaca, preko starih Grka, Rimljana i Perzijanaca, do germanskih poganih plemena, u mnogim se kulturama slavilo ponovno rađanje boga Sunca, odnosno zimski solsticij. Bez obzira štovali li oni Saturna, Mitru, Nimroda ili Thora, sastavni dio njihovih svetkovina bilo je stablo, hrastovo ili zimzeleno, na koje su prema nekim teorijama prinosili žrtve bogu kojega su slavili tijekom zimskog solsticija.

Žrtve su bile ljudski, često dječji životi, a broj im je ovisio od kulture do kulture. Kasnije su te ljudske žrtve zamijenile glinene ili voštane lutke, a u nekim slučajevima maske s ljudskim licima koje su vješali na grančice drveća.

Dolaskom kršćanstva ljudi su počeli prihvaćati učenje Isusa Krista, ali su zadržali i neke poganske običaje, a smatra se da je ukrašavanje božićnog drvca jedno od njih. Nakon što je Crkva odredila 25. prosinca kao dan Kristova rođenja proslava Božića zamijenila je pogansko slavljenje zimskog solsticija, a ukrašavanje stabla prihvaćeno je kao jedan od kršćanskih običaja.

Običaj ukrašavanja božićnog drvca u našim je krajevima preuzet od germanskih naroda krajem 19. stoljeća, ali i do tada je postojao običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta u kuće. Ovaj običaj zadržao se do današnjih dana kod pravoslavnih vjernika.

Ukrašavanje bora ili, točnije, stabla jele, prema crkvenim zapisima, možemo zahvaliti svetom Bonifaciju, engleskom redovniku koji je u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj. Podučavajući Kristov nauk u Njemačkoj, Bonifacije je naišao na skupinu poganih koji su se okupljeni oko velikog hrasta spremali žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, srušio je hrast, a na njegovom mjestu izraslo je stablo jele.

Sićušnu jelu sveti Bonifacije predstavio je poganima kao stablo života i njime im pokušao prenijeti Kristovo učenje o vječnom životu, rekavši im: 'Njezini listovi ostaju zimzeleni i u najtamnijim danima: neka Krist bude vaše vječno svjetlo.'

Pored toga, trokutasti oblik krošnje jele Bonifacije je iskoristio kako bi poganima objasnio Presveto Trojstvo - Oca, Sina i Duha Svetoga. Preobraćeni, koji su do tada štovali stablo hrasta, počeli su štovati jelu kao Božje stablo.

Do 12. stoljeća u središnjoj Europi stabla jele visjela su naglavačke sa stropova kuća u božićno vrijeme, kao simbol kršćanstva.

Osvjetljavanje božićnog drvca lampicama možemo zahvaliti Martinu Lutheru, začetniku protestantske reformacije koji je početkom 16. stoljeća djeci pomoću svijeća na božićnom drvcu pokušao dočarati treperenje zvijezda u mračnoj noći.

Kako je Luther ubrzo nakon toga poveo reformaciju, običaj ukrašavanja božićnog drvca u kršćanskom se svijetu najprije proširio među protestantima, no početkom 19. stoljeća prelazi granice tih zemalja i širi se na ostatak svijeta te postaje jedan od simbola Božića, pa tako krajem 19. stoljeća i u našim krajevima.

Iako je svima dobro poznato kada se kiti bor, mnogima je još uvijek nejasno kada ga točno treba pospremiti. Mnogi okite bor i danima prije same Badnje večeri te ga drže kraće nego što bi zapravo trebali, jer prema katoličkim pravilima bor bi trebalo kititi na Badnjak i držati ga okićenog sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića.