Vozeći se po južnoj strani poluotoka Pelješca, naučio sam dosta o malom plavcu, ali i hajkanju, novom stilu bicikliranja neobičnog naziva. Penjanje s biciklom iliti bike hiking. Zgodnog imena dosjetio se Dalibor Jurović iz Orebića. Tako je, kaže Dalibor, bilo najjednostavnije nazvati hodanje i bicikliranje.

Bicikl se nosi na ramenu, kao ruksak, i tako dolaziš do svog cilja ili boljeg dijela podloge gdje dalje opet voziš. Naravno, spretniji i snažniji više voze bicikl nego nose. Posebno kada se spuštaju niz planinu.

Kako je izgledalo moje hajkanje po Pelješcu?

Da me baš ne bi prestrašilo, prvo smo oboje gurali bicikle. Malo vozili, a potom nosili bajkove, po nečem što bi se moglo nazvati planinarska staza. Stigli smo do prijevoja Vlaštica iznad Orebića. Dalibor je sjeo na bicikl i pokazao mi kako izgleda hajkanje. Bilo je fascinantno gledati to skakanje po kamenu i preprekama. Da bi se uspjelo održati na biciklu, treba puno vještine i tehnike. 

Našli smo se tako u carstvu vina i planinskog turizma. S prijevoja Vlaštica četiristo metara nad morem pucao je pogled prema Lastovu, Mljetu i Sušcu. Korčula se činila kao zelena oaza u beskrajnom plavetnilu otvorenog mora. To morate doživjeti.

I dok smo gledali oko sebe, iznenadio nas je muflon koji je pomakao kamen i privukao našu pažnju. Ubrzo smo se već bili u utrobi Pelješca vozeći po trasi starih puteva koji su se koristili za prijevoz dobara između mora i unutrašnjosti. Takvih cesta izgrađenih za vladavine Napoleona, Pelješac je prepun. Kao i vinograda, kroz koje smo prošli baš u vrijeme berbe. Mali plavac je na vrhuncu zrelosti sa sedamnaest posto sladora u sebi. Bio bi grijeh ne kušati grožđe. A potom i svetu tekućinu, njegovo veličanstvo dingač.

Ruta koju smo vozili ovaj put bila je kombinacija hajkanja i onda prave bike vožnje. Vožnja je duga četrdeset i pet kilometara, a počinje u Orebiću. Imali smo sreće da u kišnom rujnu imamo lijep i sunčan dan. Iz Orebića smo krenuli prema Sv. Iliji, ali ne prema vrhu, već prijevoju Vlaštica. Provlačili smo se između okućnica i prvih obronaka po uskoj stazi. Potom i po puteljku koji nas je doveo do jedne od cesta koju su nekad služile za prebacivanje vina i maslinovog ulja na tovarima preko brda. Uskoro smo se nadvili nad Orebić. Uslijedilo je hajkanje, bar je to radio moj bike prijatelj Dalibor, dok sam ja pokušavao pravilno staviti bicikl na leđa i pokušao naučiti kako se penje i nosi bicikl. Rama treba leći na ruksak, a sve ostalo ravnomjerno rasporediti i balansirati. Tako da ne padneš i ne osjetiš bicikl na leđima. Bar ne previše.

Ukupni uspon na ruti bio je oko 1100 metara. Nakon hajkanja i tog prvog uspona vozili smo se po sredini Pelješca i to po šumi. Ubrzo smo izašli na prometnicu Trpanj - Orebić. I nastavili dalje makadamom prema Kuni Pelješkoj. Kroz hektare vinograda po kozjoj stazi stigli smo do Potomja. Tamo su smještene vinarije u koje se grožđe dovozi na preradu, kroz tunel koji su izgradili nekadašnji zadrugari. Tunel se i danas koristi radi lakšeg transporta dingača do vinarije. Po izlasku iz tunela svi ostaju bez daha, ali ne zbog bicikliranja, već zbog mora koje se proteže do beskraja. Ovdje je sva vinova loza mali plavac, a njegova vrijednost određuje se prema položaju.

Dingač je prvi, pa slijedi postup itd. Spustili smo se do samog mora u mjestu Dingač. U poznatoj konobi Matuško, uz ribu i blago slatkasti mali plavac, nastavljamo naše bike priče o hajkanju. Tu ćemo tek voziti i hajkati, vjerojatno. Kao Dalibor, koji često odlazi na vožnje sa svojim prijateljima i otkriva Pelješac i njegove tajne. Pa i zimi, kada svi ovdje imaju više slobodnog vremena. Priča mi da sve više mladih radije odlazi na takve vožnje, ujedno druženja. Tako su počeli istraživati svoj kraj na biciklu. Naravno, noseći ga na ramenu do nekog vrha. Tamo se napravi mala fešta, uz kobasice i dobro vino. Unijeli smo kreativnost u rute i vožnje, priča mi dalje Dalibor i nastavlja - što je odvesti ekipu bilo kamo? Biciklom se vozimo koliko možemo, onda se malo penjemo i tako sve dok ne stignemo do jednog od omiljenih mjesta. Neki vrh je uvijek tu, pričamo i družimo se i uvijek doživimo nešto novo. Ako samo pedalaš, ništa nisi vidio. Ne treba se ograničavati, ne postoji sat i rok. Samo uživaj, stani pola ure, slikaj. 

Bilu ploču često odaberemo za bike izlet jer je na vrhu mala crkva. Pruža se predivan pogled i blizu je Potomja i Dingača, gdje onda biciklom hajkamo. Nekada ostavimo bicikle i jednostavno šećemo. Potom se spuštamo niz planinu do mora. Sve je puno zabavnije i ekstremnije - strastveno zaključuje Dalibor pričajući o svom Pelješcu, koji ima neslućene mogućnosti u cikloturizmu. Mnoge su još neistražene i neotkrivene. Treba samo prepoznati i povezati povijesne i moderne priče. Hajkanje po najslavnijem hrvatskom plavcu i okolnim zaboravljenim putevima jedna je od takvih ruta koje su prožete snagom duha i ljubavi. Na biciklu se to i osjeti. Prolazeći kroz stara sela i strme vinograde, može se vidjeti ta vinogradarska tradicija stara petstotinjak godina. U vinska putovanja na biciklu odmah se zaljubiš. Ona su ovdje egzotična.

Crno vino dalo nam je snagu da se ponovno penjemo, ovaj put na biciklu. Ali sada po makadamu i po jednoj od starih vinskih trasa. Sada ćemo se samo voziti uz more i male uvale i mjestašca. Podobuča je tako uska da je sve u krugu pedeset metara. Kuća, crkva, cesta i groblje. Zaista je bila uživancija ovuda se voziti. Povremeni usponi dobro su došli da nas probude iz bike vinskog rituala. Hajkali smo gotovo cijeli dan i uživali po pelješkim vinogradima, konobama i plažama. Prije Orebića i kraja našeg putovanja prošli smo i kroz Potomje te još uhvatili zalazak sunca.