Danima nakon završetka prvenstva, na kojem su trijumfirali Nijemci u finalu protiv Srbije, a Kanada odnijela SAD-u i 'utješnu' broncu, pljušte komentari i analize u američkim medijima i košarkaškim krugovima. Najbučnije je dočekan potez 38-godišnjeg LeBrona Jamesa jer je najavio potpunu mobilizaciju najvećih zvijezda NBA kako bi se u Parizu na Olimpijskim igrama stvari 'vratile na mjesto'. Očito se žele iskupiti za sve poraze koje su doživjele selekcije SAD-a, pogotovo na posljednja dva Svjetska prvenstva, na kojima su ostale bez medalje.

Već je najavljeno da će tamo na parket istrčati Stephen Curry, Kevin Durant, Jayson Tatum, Anthony Davis i ostali igrači iz 'prvog ešalona', umjesto ekipe koja se samouvjerenošću bez pokrića obrukala na natjecanju u Japanu, Indoneziji i na Filipinima.

Jasno, nitko im nije branio da se reprezentaciji priključe i na ovom prvenstvu, pa eventualno pridonesu osvajanju šestog zlata i odmaknu se na listi osvajača zlatnih medalja od dvije inkarnacije Jugoslavije. Ili na prethodnom, kad je momčad 'ostataka ostataka NBA igrača' bila tek sedma.

Poziv NBA zvijezdama na 'sveti rat' dokazivanja

Zato sada pozivaju skoro na 'sveti rat' dokazivanja da u košarci postoje Amerikanci i 'oni drugi'. Samo što su ti 'drugi' sve bliži tome da budu prvi, a čak i najbolja moguća postava američkih igrača iz NBA miljama je daleko od onog jednog i jedinog Dream Teama iz 1992., čijim su se nasljednicima mnogi proglašavali, obično bez pokrića. A uvijek mogu reći - kao što piše u praktički svakoj analizi zadnjih dana - i da to vražje Svjetsko prvenstvo ne znači ništa, kad svi već ionako znaju da su jedini pravi world champions zapravo prvaci NBA. Uz gromoglasan smijeh sprintera Noaha Lylesa.

Jasno, pitanje je i koliko bi najavljena LeBronova družina bila sigurna u peto olimpijsko zlato zaredom. Mnoštvo neameričkih igrača u NBA-u naučilo je sve što treba znati o pariranju klupskim kolegama. Dokaz može biti skakačka statistika na prvenstvu, posebno utakmica u grupnoj fazi protiv Crne Gore, koja je skupila 18 skokova više od Amerikanaca, i čak 23 ofenzivna skoka (sedam ih je skupio centar Bullsa Nikola Vučević). Možete li to zamisliti u ranijim vremenima, u kojima se u NBA-u igrala obrana umjesto današnjih šuterskih treninga?

NBA je bez sumnje, uz sve mane posljednjih godina, drugi svijet u odnosu na ostale nacionalne lige. No tko su posljednjih pet godina MVP lige? Stranci. A novi tek dolaze. Ako Amerikanci nisu došli s najboljim mogućim sastavom, nisu ni drugi, recimo Srbija, Grčka, Francuska... Ne samo da nisu došli s najboljim sastavom, nego su im u pravilu izostala najzvučnija imena, baš kao Amerikancima (makar ne u tolikom broju). Čak i novi svjetski prvaci Nijemci nisu imali na raspolaganju Maxija Klebera iz Mavericksa, koji se posvađao s Dennisom Schroderom. Da se ne govori o uigranosti momčadi koje se u skoro istom sastavu nalaze za velika natjecanja.

S druge strane, Amerikanci su odigrali samo pet zajedničkih utakmica, a mnogi su se prvi put našli na istoj strani terena. Začudo, nisu se baš naročito trsili iskoristiti šansu koju im je pružio nastup na velikoj pozornici. CBS je napravio zanimljivu analizu, ocjenjujući doprinos svih igrača. Jedini s čistom peticom bio je Anthony Edwards, Mikal Bridges dobio je 'minus peticu', svi ostali su ispod toga. Zato i nije jedini ključ uspjeha 'nabildati' reprezentaciju velikim imenima. Otud i usporedba s bogovima koji su u Barceloni 1992. igrali ono finale protiv Hrvatske.

Svjestan je toga i izbornik Steve Kerr:

'Ovaj sport je globaliziran u posljednjih 30 godina. Natjecanja su teška, ovo više nije 1992. Igrači su bolji u cijelom svijetu, momčadi su bolje. Nije lako osvojiti ni Svjetsko prvenstvo ni Olimpijske igre.'

Ugledna analitička imena slažu se u jednom: Amerikance je na Dalekom istoku medalje koštala obrana. Jedini su koji su više od jednog puta primili više od 110 koševa. Uredno su postizali 100 i više poena, a gubili. I to ključne utakmice, polufinale s Njemačkom i 'mali finale' s Kanadom. Imali su najviše koševa po utakmici na prvenstvu (102,6), ali je po primljenim koševima (82 po utakmici) samo Gruzija bila lošija, a s Angolom su izjednačeni. Naprosto, igra pod okriljem FIBA-e neki je drugi sport u odnosu na današnju NBA ligu. Nije samo stvar u različitom trajanju četvrtina ili broju osobnih, nego u pristupu, pa i suđenju koje ne favorizira show s trpanjem 150 koševa po utakmici.

Komentator Associated Pressa Tim Reynolds citirao je riječi velikog Kobea Bryanta povodom prošlog Svjetskog prvenstva u Kini, još neuspješnijeg za Amerikance: 'Ne može se reći da se jaz između SAD-a i ostatka svijeta zatvara. On je zatvoren. Ne možemo jednostavno predviđati da će Amerikanci uvijek pobjeđivati, jer ne pobjeđuju.'

Mogu se Amerikanci zaklinjati u svoju dominaciju na Olimpijskim igrama, to su i zaslužili sa sedam zlata od osam nastupa. Ali na posljednjih sedam svjetskih prvenstava tri su puta ostajali bez medalje, i samo dva puta bili prvaci. Budu li se ostvarile LeBronove 'prijetnje', mogu se prilično samouvjereno nadati novom zlatu, no mogli bi se prisjetiti i činjenice na koju ih je Bryant upozorio 2019.

A on je u svoje zlatno doba bio u ulozi koju sad pokušava preuzeti LeBron James. Nakon što su na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. osvojili 'samo' broncu, to je shvatio osobno, okupio imena poput LeBrona, Dwyanea Wadea i Carmela Anthonyja te se njihov Redeem Team (Povratnički tim) prošetao turnirom u Pekingu 2008. Kako Amerikanci vole davati nadimke svojim reprezentacijama (opet se prisjetimo Dream Teama), tako su sad odlučni stvoriti Redeem 2, momčad koja će im vratiti ono što smatraju da im pripada, božanski košarkaški tron. Ili, kako neki predlažu, Avengers (Osvetnike). No trebat će se namučiti možda više nego prije. I to još u Parizu, na europskom tlu.