Jasno, s pozicije zaposleničkih prava, tada utvrđeno Bosmanovo pravilo bilo je iznimno pozitivno jer je omogućilo da igrači nakon isteka ugovora mogu mijenjati sredinu bez odštete. No vrlo brzo pojavila se 'nuspojava', krenula je pretvorba suvremenog nogometa u trgovinu u kojoj je procijenjena tržišna vrijednost igrača postala ponekad važnija i od njegove kvalitete, a jaz između bogatih i siromašnih klubova postao je toliko dubok da je u domeni znanstvene fantastike da recimo Ligu prvaka osvoji neki klub izvan liga petice.

Zato sada 16-godišnjaci s tri, četiri nastupa u prvim momčadima postižu cijenu o kojoj Maradona, Platini ili Cruyff (o još starijim velikanima da ne govorimo) nisu mogli ni sanjati. U konačnici, dovelo je to i do toga da sada u nogometnoj ligi Saudijske Arabije igraju megazvijezde privučene potpuno nevjerojatnim iznosima izvučenim iz beskrajno dubokog naftnog džepa.

Centar pažnje usmjeren je na vrijednost u milijunima eura

I na koncu, u svim razgovorima o nogometu, nogometašima i klubovima samo će nepopravljivi romantičari inzistirati na statistikama udaraca, golova, driblinga. Pogledajte samo najave utakmica. Nema više navođenja sportskih uspjeha, samo 'ovaj je toliko-i-toliko vredniji od onoga'. Centar pažnje usmjeren je na čarobnu riječ - Transfermarkt - i brojke u čvrstim valutama koje tamo stoje uz svako ime koje se danas bavi guranjem lopte po travnjaku. Nije Transfermarkt jedini krivac (ili zaslužnik, kako se već gleda) za monetizaciju nogometa, ali je sigurno jak igrač u tom procesu.

Malo općepoznate faktografije: Transfermarkt je web stranica čiji je vlasnik ugledni njemački nakladnik Axel Springer SE, a koja - uz statističke podatke poput rezultata utakmica - ponajprije donosi procijenjenu tržišnu vrijednost nogometaša i klubova, prati igračke transfere i općenito daje informacije iz poslovne strane suvremenog nogometa. Stranicu je 2000. osnovao kompjutoraš i navijač Werdera Matthias Seidel, a i danas je na čelu ovog uspješnog medijskog proizvoda. Prvobitno su pratili igrače zanimljive Seidelovom omiljenom klubu iz Bremena, da bi se do danas priča proširila na druge klubove i lige.

Springer je 2008. kupio 51 posto vlasničkog udjela, a Seidel je zadržao 49 posto i nakon toga je krenuo munjevit uzlet Transfermarkta, prvo pokretanjem izdanja na engleskom 2009., a sada se tamo mogu naći podaci doslovno o svakom nogometnom profesionalcu i njihovim klubovima.

Od početka traju rasprave o tome koliko su pouzdane procjene vrijednosti igrača na Transfermarktu jer je riječ prvenstveno o naznakama koliko su neki klubovi spremni platiti za nečije igračke usluge. No istraživanje koje je proveo Centre for Economic Performances ugledne London School of Economics pokazalo je da su procjene velikim dijelom točne. U međuvremenu su se stvari pomalo izokrenule: procjene s Transfermarkta koje se osvježavaju svakih nekoliko mjeseci počele su doista utjecati na vrijednost transfera, što je najbolji dokaz koliko klubovi prate ovu stranicu.

Seidel je u međuvremenu pokrenuo drugi, relativno sličan, ali još napredniji proizvod - Scoutastic. Riječ je o platformi koja uz pomoć umjetne inteligencije, koristeći podatke s Transfermakta, pomaže klubovima u skautiranju, odnosno pronalaženju novih igrača. Na svojim stranicama hvale se time da se njihovim uslugama koriste klubovi iz Austrije, Njemačke, Francuske, Engleske, Turske, Danske i Srbije.

Mogu se gazde velikih klubova razbacivati milijunima, ali...

I tako se opet vraćamo na Transfermarkt. Mogu gazde velikih klubova o budućim poslovnim potezima odlučivati u svojim staklenim palačama i luksuznim hotelima od Europe do Arapskog poluotoka, razbacivati se milijunima, u nekim slučajevima sad već i milijardama u kojoj god hoćete valuti. No svi ti vrtoglavi iznosi mogu se pratiti do prilično neuglednog sjedišta Transfermarkta u predgrađu Hamburga.

Kako je prije dvije godine pisao New York Times, iznosi objavljeni na toj stranici redovito se prenose u svim svjetskim medijima, citiraju ih klupski dužnosnici, a nizozemski web Follow the Money otkrio je da brojni klubovi koriste brojke s Transfermarkta u svojim službenim financijskim izvješćima dok ih je francuski Bordeaux naveo i u prospektima poslanim potencijalnim investitorima. Čak su u nekoliko navrata Transfermarktove procjene bile temelj sudskim presudama, a bivši predsjednik Barcelone opravdao je Transfermarktovim podacima 72 milijuna eura vrijedan transfer Arthura Mela. I UEFA je još 2016. koristila Transfermarkt u svom godišnjem izvješću. Možda najbizarniji primjer dogodio se kad je na Transfermarktu vrijednost Cristianu Ronaldu, tada je bio u Juventusu, pala ispod 100 milijuna eura. Današnji veliki zaljubljenik u saudijski nogomet (i sebe) blokirao ih je na Instagramu nakon te objave.

A sve to ne dolazi ni od trenera, ni od ozbiljnih i uglednih nogometnih analitičara, pa čak ni od agenata koji bi na taj način mogli bolje prodati svoje klijente. Procjene Transfermarkta, naime, rezultat su rasprava i doprinosa velikog broja za širu javnost anonimnih volontera koji vole na internetu raspravljati o nogometu i nogometašima. Njihov broj doista je golem, a računa se da ih je više od 800 tisuća, vrlo često iznimno upućenih u svaku moguću svjetsku ligu, od Premiershipa do Mozambika. Oni prate svaki detalj o klubovima koji ih zanimaju, sve do - kako je svojedobno naveo New York Times - imena vozača klupskih autobusa. A onda osamdesetak zaposlenika Transfermarkta sve to amatersko, ali nepresušno znanje sažme u ono što je jedino važno - novčane iznose.

Jedan od direktora Transfermarkta Thomas Lintz za NY Times je podivljalu trgovinu igračima opisao kao 'tržište na kojem ne vrijede mnogi čimbenici klasičnih tržišta'. Naime jedan igrač može biti neprocjenjiv za neki klub, a istodobno potpuno bezvrijedan za drugi. Njihova vrijednost ovisi o trenerskim hirovima, jednoj slabijoj utakmici ili uspjesima suparničkog kluba. Dobar primjer je baš saudijski slučaj - teško da bi ijedan od igrača koji su tamo ubrali dosad nezamislive milijune toliku cijenu postigao u Europi, uz uređenije tržište i ograničenja financijskog fair playa. Jasno, ponekad i u Europi ima iznimaka, primjerice kad se klupske financije (i sportski uspjesi koji iz njih proizlaze) ne propituju čak ni nakon pravomoćnih presuda za financijske malverzacije. Da ne govorimo o tome da više rasprave izazivaju žuti kartoni nego presude igračima za nedjela poput utaje poreza i pranja novca.

Zato je milijunska vrijednost Transfermarkta, kao posljedica, čista 'klasika'. Kako i ne bi bila kad svatko tko se danas bavi nogometom - bilo kao navijač, kao agent, dužnosnik ili igrač - na svom pametnom telefonu ima ovu aplikaciju, i to stalno otvorenu. Ne zbog statističkih podataka, nego one stavke o 'vrijednosti' igrača. Ono što čak i ljudi koji rade u Transfermarktu smatraju procjenom, pa i nagađanjem, za nogometni svijet postalo je mnogo više - činjenica.

I to bez upotrebe algoritama ili umjetne inteligencije (makar bi se u budućnosti moglo krenuti i u tom smjeru), pa ni ikakve druge znanosti. Kao činjenica se, naime, prihvaća podatak koji dvaput godišnje, u vrijeme ljetnog i zimskog prijelaznog roka, beskrajnim diskusijama kreiraju ljudi čija je jedina kvalifikacija to što vole nogomet na način da prate svaki detalj vezan uz svakog igrača na kugli zemaljskoj. Je li neki igrač malo slabiji u posljednje vrijeme, ima li problem s ozljedom, koliko je golova postigao glavom, je li neki sličan igrač postigao bolju ili lošiju cijenu u transferu... sve su to sitnice koje u konačnici, kao 'tržišna vrijednost po Transfermarktu', pokreću suvremeni nogomet.

Netko će u tome naći pozitivnu stranu - humanost. Drugi će reći da novac nikako ne može biti jedini faktor vrijednosti ni igrača ni klubova. Ovisi o razini romantike. No cijene koje se postižu - osim u slučaju Saudijske Arabije, koja je razbila sve kalupe - daju Transfermarktu za pravo, jer objavljena vrijednost obično predstavlja početnu točku u pregovorima između klubova i igrača. Uistinu je to nevjerojatno, jer tu početnu točku 'crtaju' ljudi koji se time bave u slobodnim trenucima sjedeći za računalom nakon svog 'pravog' posla. Otprilike kao da Wikipedia bude temeljna literatura za doktorate ili međunarodne strategije i dokumente.

Transfermarkt je samo vrh ledenog brijega

Ili, kako je rekao jedan od 'savjetnika', stanoviti Martin Freundl, za Guardian:

'Provedem dio svog slobodnog vremena za računalom kod kuće, procjenjujući cijene. A nogometna industrija onda ozbiljno uzme te proračune. To je nestvarno. Ja sam samo socijalni radnik, za Transfermarkt radim iz zabave, a nogometna industrija vrijedi milijune. Sulud je taj kontrast.'

Jasno, Transfermarkt je samo vrh ledenog brijega. Sportskog uspjeha u suvremenom nogometu jednostavno više nema bez dostatnog financijskog zaleđa na svim razinama, od nacionalnih prvenstava do međunarodnih natjecanja. Zato već godinama na tribinama možemo vidjeti proteste protiv suvremenog nogometa. Ne zbog nedvojbene kvalitete igre, nego zbog toga što ona toliko ovisi o bogatstvu. Nije, doduše, ni u šoldima sve, inače bi se dogodine saudijski prvak ležerno prošetao svjetskim klupskim prvenstvom.

Trgovina igračima te njihova zamišljena ili stvarna novčana vrijednost posebna je priča. Čini se da će odlaskom generacije igrača koji su bili u zenitu posljednjih desetak godina završiti era u kojoj je lojalnost klubu značila puno više od fraze. Usporedimo to s imenima poput Del Piera, Giggsa, Puyola, Maldinija i njih još puno koji su isti dres nosili ponekad i desetljećima. U današnjem nogometu transferi su sve. Lako za male klubove, oni su uvijek bili rasadnik igrača za velike. No fluktuacija igrača nikad nije bila veća ni u eliti. Kao da je zatvoren krug od Bosmana, koji je htio izbjeći robovski status igrača, da bi sada oni bili ništa drugo nego sredstvo trgovine.

Nedavno je Joško Gvardiol postao novi igrač aktualnog europskog i engleskog nogometnog prvaka Manchester Cityja, s kojim je potpisao petogodišnji ugovor, a engleski velikan platio ga je 92 milijuna eura. Tako je Vatreni postao najskuplji stoper u povijesti nogometa, a velike zasluge za to ima naravno i - Transfermarkt!

Kad se prije nekoliko godina pojavila ideja o superligi, krugu nogometnih milijunaša koji bi međusobno igrali u zatvorenom sustavu, velik dio nogometne javnosti skočio je na noge. Buka je bila toliko jaka da su veliki klubovi počeli od te zamisli bježati kao vrag od tamjana. No kad se pogleda današnja situacija, što je, uistinu, suštinski različito? Bilo tko izvan kružoka najvećih može u Ligi prvaka računati na pokoji bod i tražiti utjehu na nižim razinama.

'Ne popravimo li problem, naš će posao propasti za nekoliko godina'

I čini se da stvar nije slučajna. Londonski Independent je prije dvije godine objavio citat neimenovanog dužnosnika jednog od klubova iz kruga engleske 'velike šestorke' na susretu s poslovnim ljudima i medijima. Nije mogao biti jasniji:

'Ne želimo previše Leicester Cityja. Nogometna povijest sugerira da navijači vole kad pobjeđuju velike momčadi. Određena doza nepredvidljivosti je dobra, ali demokratičnija liga bila bi loša za posao', rekao je taj vizionar, referirajući se na titulu koju je kao potpuni autsajder Leicester osvojio 2016.

Sve što se u Premiershipu - ali i drugdje - događalo nakon te titule govori da su veliki i bogati poduzeli sve što mogu da se neki novi Leicester može dogoditi samo u mašti. A tumačenje onoga što navijači doista žele najbolje se pokazuje baš na stadionima i u protestima protiv vlasnika s budžetima bez limita. S druge strane, klubovi idu svojim putem i sužavaju krug pobjednika. Independent u istom članku navodi zanimljivu statistiku zabilježenu do te 2020., kad je članak objavljen.

Tek drugi put se dotad dogodilo da je neki španjolski klub osvojio trostruku krunu, a prvi put u povijesti to je zabilježeno u Njemačkoj, Italiji i Engleskoj, prvi put nakon 42 godine neki je klub tri godine zaredom osvojio Ligu prvaka, prvi put u povijesti neki je španjolski, talijanski ili engleski klub osvojio više od 100 bodova, u sedam liga prvenstva su osvajana bez poraza... U međuvremenu su ove brojke postale još uvjerljivije, sjetite se Manchester Cityja, PSG-a ili pogotovo Bayerna.

Rizike su polako počeli prepoznavati - bar na riječima - i u nogometnim forumima. Predsjednik UEFA-e Aleksandar Čeferin još je prije koju godinu upozorio na polarizaciju među klubovima izazvanu globalizacijom, a predsjednik španjolske La Lige Javier Tebas bio je nešto konkretniji:

'Ne popravimo li problem, naš će posao propasti za nekoliko godina.' Dapače, po mnogim analitičarima ovakva situacija suprotna je samoj suštini nogometa kao demokratskog sporta koji svatko može igrati. Zato je toliko simpatija izazvao Luton kao novi član Premiershipa s onim svojim dražesnim stadionom koji kao da je izašao iz starih britanskih filmova, nasuprot onome što komentator Guardiana Phil Mongredien ocjenjuje kao 'dvije riječi koje opisuju depresivnu priču o modernom nogometu: Manchester City'.

S druge strane, naime, stoji biznis koji je sve više samo šoubiznis. Po nekima, to je razumljivo, očekivano i normalno te će privući novu publiku. Po drugima, moguće brojnijima, čeka nas pucanje prenapuhanog mjehura i nogometna apokalipsa.