Samo je jedna četvrtina utakmice bila potrebna modrim nogometašima kako bi pokazali da su jednostavno momčad koja igra na višoj razini od svojih protivnika. Iako se nije doimalo da Dinamo izrazito dominira utakmicom, četiri su puta došli pred riječka vrata i sva četiri puta pogodili njihovu mrežu.

Pogađali su redom Ademi, Pivarić, Čop Šimunić, pa je dvoboj ostao bez rezultatske neizvjesnosti i prije negoli su neki gledatelji zauzeli svoja mjesta i smjestili se na tribinama. Prvi je gol, iz sedme minute, bio plod sada već vidno uigranih varijanti nakon prekida, drugi je bio pogodak (13. minuta) kojeg se ne bi posramio niti 'majstor slobodnjaka' kakav je Andrea Pirlo, kod trećeg (19. minuta) je Čop jednostavno bio bolje postavljen od riječke obrane, a cijelu je priču dovršio Šimunić u 23. minuti, ponovo nakon prekida.

Ono što može veseliti Mamića, a jednako tako i zabrinuti Keka, dojam je kako je Rijeka zapravo šaptom pala, bez da su pružili stvarno ozbiljan otpor Dinamu. Bez neke prave borbe, uvijek uz metar zakašnjenja u obrani te uz nekoliko nespremnih reakcija, Riječani su pokazali neke stvarno velike nedostatke, pogotovo u defanzivnoj igri. I ne tiče se to samo činjenice da na terenu nije bilo Kneževića, njihov je obrambeni doprinos kolabirao u svim linijama.

Kako je upravo to – tzv. obavezna igra – ono što počiva na taktici i disciplini, nešto o čemu često Kek priča kao temeljima nogometne igre, onda je jasno kako je Rijeka pala na vrlo sličnim ispitima na kojima je Dinamo padao u Europi ove godine. Sada se to dogodilo i Rijeci, a Keku ostaju brige kako ponovo podići ekipu koja bi uskoro trebala igrati finale kupa (ponovo protiv Dinama) te se boriti s Hajdukom za drugo mjesto.

Zoran Mamić i njegovi igrači mogu biti zadovoljni, pobjeda protiv prvog konkurenta došla je brzo, jednostavno i po svim najavama – lakše nego se očekivalo….