Ondje je, naime, Armand Duplantis još jednom oborio svjetski rekord, preskočivši fantastičnih 6,23 metra i ponovno razbuktavši rasprave o tome tko je najveći svih vremena u ovoj atraktivnoj i zahtjevnoj atletskoj disciplini, on ili Sergej Bubka, legendarni ukrajinski nebeski letač koji se u svoje vrijeme nadmetao s Armandovim ocem Gregom. A mlađi Duplantis, poznat po nadimku Mondo, još nije napunio ni 24 godine.

Kad se uzmu brojke u obzir, Mondo Duplantis ima još dosta juhe pojesti dok ne sustigne Bubkinu statistiku. Ovo mu je sedmo obaranje svjetskog rekorda, drugi put na otvorenom (međunarodna atletska federacija ne odvaja rekorde u ovoj disciplini u dvorani i na otvorenom, oni su ujedinjeni).

Sergej Bubka obarao je svjetski rekord čak 35 puta

Bubka je taj uspjeh na otvorenom i u dvorani - dok su se odvojeno brojili - postigao nevjerojatnih 35 puta (18 u dvorani, 17 na otvorenom). Svi koji su od osamdesetih godina prošlog stoljeća pratili atletiku sjećaju se njegovog lukavog napredovanja centimetar po centimetar, posebno otkako je kao prvi u povijesti 1985. preskočio šest metara. Jedini koji se umiješao između njih dvojice bio je Francuz Renaud Lavillenie te je 2014. u dvorani preletio 6,16.

Duplantis je vlasnik olimpijskog zlata, kao i Bubka, s tim što je Ukrajincu - tada u dresu SSSR-a - zbog političkog bojkota uskraćen nastup na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu, gdje bi vjerojatno trijumfirao. Šveđanin je - brojimo samo seniorske titule - dvostruki svjetski prvak na otvorenom i jednom u dvorani. Bubka tih titula ima mnogo više - šest na otvorenom i četiri u dvorani. Dva je puta Duplantis bio europski prvak na otvorenom, jednom u dvorani, a Bubka ima jednu dvoransku i jednu stadionsku titulu. Doduše, u istim godinama bili su izjednačeni.

Može se Duplantis pohvaliti i time da je puna 184 tjedna najbolje rangirani skakač s motkom na svijetu, a 140 tjedana je na prvom mjestu među atletičarima u svim disciplinama. Takvog rankinga, nažalost, u Bubkino vrijeme nije bilo, kao što nije bilo ni Dijamantne lige, koju je Duplantis osvojio protekle tri sezone.

Tko je onda veći i je li to uopće bitno kod takvih velikih sportaša? I je li to uopće moguće utvrditi stalnim napredovanjem tehnologije, posebno materijala od kojih se proizvodi motka? Mnogi će favorizirati Bubku zbog njegovog prekretničkog skoka preko šest metara i dugog trajanja, jer posljednju svjetsku titulu osvojio je s 34 godine, a prve tri u vrijeme u kojem su se ta natjecanja održavala svake četiri godine. Zbog covida Duplantis je imao priliku braniti svjetski primat iz Eugenea već nakon godinu dana, ljetos u Budimpešti. No pred njim je još duga karijera i ne bude li kakvih pehova s ozljedama, sasvim je moguće i rušenje granica koje mu je onom izjavom iz 2020. 'zadao' Bubka.

Kad je srušio novi rekord u Eugeneu, slavio je kao da je prvi put nešto osvojio te odjurio prema publici i roditeljima Gregu i Heleni, svojim trenerima. Kasnije je priznao da je skakao kao da je hipnotiziran i da se uopće ne sjeća kako je preletio letvicu. I to u prvom pokušaju, nakon što je osigurao pobjedu protiv Ernesta Obiene, a on je ostao daleko iza, na 5,82.

Obojica su svoje rekorde rušila centimetar po centimetar

Baš kao nekad Bubka, Duplantis svoje rekorde ruši koračić po koračić, centimetar po centimetar, a ovaj novi nadmašio je 6,22 metra iz Clermont-Ferranda u veljači. Ne zato što je time sigurniji da će ga oboriti, jer često leti debelo iznad zadane visine. U pitanju je praćenje nekadašnje Bubkine medijske strategije, a ipak su to bila vremena prvog ulaska sponzora u atletiku. Kad si stalno u medijima obarajući svjetske rekorde, i financijska podrška raste.

Neuobičajeno je to što je ovaj rekord došao na kraju vrlo naporne sezone, Dijamantne lige i Svjetskog prvenstva u Budimpešti, a forma se obično tempira za takva velika natjecanja.

'Ovo je ludi način za završetak sezone, nikad nisam imao takav finiš. Nadam se da ću do kraja karijere dignuti letvicu na visinu za koju mislim da je najviša koju mogu postići. Skakanje s motkom volim od djetinjstva, i ako mogu dignuti disciplinu na višu razinu, privući svojim skokovima što više ljudi da je prate, tada sam obavio svoj posao', rekao je nakon najnovijeg uspjeha. Sljedeću priliku imat će na OI u Parizu 2024.

Rođen u SAD-u, a zbog majke nastupa za Švedsku

Koliko mu je zanimljiva karijera, nije manje zanimljiv ni Duplantisov privatni život. Rođen je 1999. u Lafayetteu, u američkoj saveznoj državi Louisiani, ali praktički od početka međunarodne karijere nastupa za Švedsku, domovinu svoje majke i trenerice (s ocem Gregom) Helene. Iz ovog svojevrsnog dvostrukog identiteta Duplantis izvlači i zanimljivu korist: zime provodi na američkom jugu, a ljeta u Uppsali, što mu omogućava cjelogodišnje treniranje.

Odrastao je u sportskoj obitelji - već smo spomenuli solidnu očevu karijeru u skoku s motkom s osobnim rekordom od 5,80 metara, a majka je bila sedmobojka i odbojkašica. Dva starija brata, Andreas i Antonae, i sestra Johanna također su u sportskim vodama. Andreas je u juniorskim kategorijama nastupao za Švedsku u skoku s motkom, a Antoine je najefikasniji igrač bejzbolske momčadi u povijesti Sveučilišta Louisiana State te danas igra za New York Metse.

Prvi je put s motkom skakao - očito pod očevim utjecajem - kad su mu bile samo tri godine. Već s deset godina preskočio je 3,86, svjetski rekord u toj starosnoj kategoriji. Švedsku je prvi put predstavljao 2015. na Svjetskom prvenstvu za mlađe od 18 godina i odmah osvojio zlato s 5,30, sa samo 15 godina. Sve nakon toga bio je napredak, iz jedne starosne grupe u drugu, da bi 2018., u 19. godini, na Europskom prvenstvu prvi put preletio preko šest metara. Bubki je to pošlo za rukom u 22. godini.

Onda je 8. veljače 2020. došao prvi svjetski rekord od 6,17 metara, a srušio ga je samo tjedan kasnije za centimetar. Onima koji su mogli naći zamjerku rekordima u dvorani Duplantis je začepio usta kad je u Rimu, u rujnu te godine, preskočio 6,15, centimetar više od dotad najboljeg rezultata na otvorenom, onog Bubkinog iz 1994. Ovaj najnoviji 'vanjski' rekord - drugi postignut na stadionu u Eugeneu u Oregonu - valjda je otklonio sve sumnje. Titule koje smo već spomenuli nizale su se sve do danas, čak i uz dramatični prekid sportskih aktivnosti zbog pandemije, odgode Olimpijskih igara u Tokiju i Svjetskog prvenstva u Eugeneu, pa natjecanja bez publike.

Unatoč rođenju i odrastanju u SAD-u, Duplantis nastupa za Švedsku, što je svojedobno izazivalo priče o izdašnoj financijskoj injekciji iz skandinavske zemlje. No razlozi su drukčiji i nisu bili bezbolni ni za samog sportaša. Dapače, tek kad je 2020. nagrađen kao najpopularniji švedski sportaš (zamislite, popularniji od Ibrahimovića) pao mu je kamen sa srca i nestala je bojazan da ga Švedska neće prihvatiti kao svoga. Dodatni dokaz stigao je kad su u majčinom rodnom gradu Avesti lokalne vlasti uz spomenik tradicionalne igračke konja postavile letvicu s njegovim imenom i tablom trenutnog svjetskog rekorda.

Zašto je odabrao Švedsku

Izbor Duplantisove sportske domovine prilično je jednostavan. Prvo, zbog roditelja od rođenja ima dvojno, američko-švedsko državljanstvo. Dalje, u Švedskoj vrijede drukčija pravila za mlade sportaše nego u SAD-u, jer mogu mnogo ranije početi nastupati u starijim kategorijama, pa i seniorskoj. Uz to, u SAD-u se nastup na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima određuje na trialsima, na kojima može doći i do nezgode, što onda zatvara sva vrata. U drugim zemljama ipak se prate višegodišnji rezultati. Jasno, i financijski je isplativije. U Švedskoj je skok s motkom vrlo popularan i Mondo je ondje superzvijezda u rangu najboljih nogometaša. U SAD-u se takvom statusu ne bi mogao ni približiti. Na koncu, Američki atletski savez nikad nije ponudio Gregu Duplantisu da trenira sina u nacionalnoj reprezentaciji, a Šveđani su to bez razmišljanja napravili i - pogodili.

Rezultat je potpuna Duplantisova identifikacija sa Švedskom premda stalno govori da voli rodni Lafayette. Kako je svojedobno pisao New York Times, tečno govori švedski, vozi isključivo automobile iz te zemlje, a i djevojka mu je švedska manekenka Desire Inglander.

Vodi nas to opet na usporedbu s Bubkom, koji je također promijenio zastavu, ali iz potpuno drukčijih razloga. Raspadom SSSR-a, nastavio je nastupati za rodnu Ukrajinu, postavši nacionalni heroj u toj zemlji. Grad Doneck, danas pod ruskom okupacijom, svojedobno mu je podigao veliki spomenik.