Izvještaj istraživača s japanskog Sveučilišta Kyushu, objavljen u publikaciji Marine Pollution Bulletin, postavlja jasne brojčane pokazatelje i mete za 'obračun' s globalnim zagađenjem mora plastikom.

Izračunali su, naime, da do 2035. treba za najmanje 32 posto smanjiti količinu plastičnog otpada kako bi se pokušao zaustaviti štetan utjecaj na morski okoliš.

Posebno opasna je mikroplastika

Japanski znanstvenici upozoravaju da samo intervencija značajnih razmjera može sanirati problem, a ne bude li toga, stvari će se samo pogoršavati na globalnoj razini. Profesor Atsuhiko Isobe sa Sveučilišta Kyushu još je 2022. sa svojim timom izračunao da je dosad u morima i oceanima završilo 25,3 milijune tona plastičnog otpada, a otprilike dvije trećine te mase danas je bez ikakvog nadzora, odnosno 'nevidljivo'. Autori nove studije pak fokusirani su na kretanje plastičnog otpada nakon što završi u vodama poput rijeka i mora te uz pomoć računalnih modela prate kako se plastika s vremenom razgrađuje.

Kao što je poznato, plastični otpad jako dugo vremena ostaje nerazgrađen. No veći komadi postepeno se mrve u manje, pa onda i u čestice plastike. Krupniji otpad relativno lako se ukloni iz vode i mora, ali kad se raspadne na dijelove manje od pet milimetara, postaje ono što obično zovemo mikroplastikom, što je posebno opasno. Takve čestice je iznimno teško prikupiti, a često završavaju kao hrana ribama. Nažalost, to znači da bi – čak i da zagađenje plastikom potpuno prestane ovoga trenutka – količina mikroplastike nastavila rasti raspadanjem sad prisutnog otpada u moru.

Problem o kojem govori studija prilično je dugovječan, puno stariji od pokušaja da mu se stane na kraj. Samit grupe 20 najbogatijih zemalja svijeta G20 održan u japanskoj Osaki 2019. prihvatio je dokument nazvan Vizija plavog oceana, s ciljem zaustavljanja rasta morskog zagađenja plastikom do 2050. Inicijativa predviđa unapređenje upravljanja otpadom u cijelom svijetu kroz međunarodnu i međudržavnu suradnju. Nova studija pak, po riječima glavnog autora Chise Higuchija, pokušava dokučiti koji bi bio idealan scenarij za uspjeh inicijative iz Osake.

Prognostičke mape o plastičnom otpadu

Recimo, istražili su koliko dugo treba pojedinim vrstama plastike da se razbiju u čestice mikroplastike, a istražili su i podatke o pravcima njezina širenja iz rijeka i drugih kopnenih voda u mora i oceane. Time su stvorili neku vrstu prognostičke mape, samo, kako se Higuchi slikovito izrazio, ne predviđaju koliko će negdje pasti kiše, nego kad i gdje će završiti plastični otpad.

Po njihovim izračunima, ako se otpad do 2035. smanji za 32 posto, odnosno za 8,1 milijun tona, to bi značilo da će do 2050. u svjetskim oceanima biti 50 posto manje plastike. Učinak bi bio još bolji u teže zagađenim područjima poput Žutog ili Istočnokineskog mora, gdje bi po istom scenariju količina plastičnog otpada bila smanjena i do 63 posto. Time je inicijativa grupe G20 iz Osake – ako su akteri doista spremni na njezinu provedbu – dobila konkretne ciljeve, a istodobno su države i poslovni subjekti dobili izračune o rezultatima njihovih (nadamo se) napora. Ono što je ključno jest da nije dovoljno, premda jest nužno, uklanjati plastiku iz mora, nego treba smanjiti i priljev novog otpada.

A to se može postići samo unapređenjem upravljanja otpadom, promicanjem alternativa jednokratnoj plastici i buđenjem svijesti javnosti. Sve to sjajno zvuči i treba biti optimist, unatoč dosadašnjim iskustvima s usporavanjem klimatskih promjena koje nailazi na more prepreka i od pojedinaca i od država.