Kako izvještava BBC, sve je počelo ležernim komentarom prijatelja stanovitog Harrisona Szepa, 23-godišnjeg Britanca koji živi na Floridi. Taj je komentator, naime, napisao rečenicu koju i u našim krajevima možemo povremeno čuti: 'Miriše na kišu.'

Kako Szep nikad u životu nije čuo tu uzrečicu, posebno ne u 'staroj domovini', odlučio se time pozabaviti i to gdje drugo nego na TikToku. Objavio je tako video u kojem tvrdi da je teza da Amerikanci mogu namirisati kišu - komična.

Reakcija je bila kakva obično biva na toj i drugim mrežama - stvar je postala viralna, u međuvremenu su se pojavili deseci sličnih videa, a nabrojeno je više od 80 tisuća komentara. Recimo, jedna je korisnica svojim 'kontravideom' dosegla više od šest milijuna pregleda tvrdeći da njezini američki prijatelji češće koriste nos, bilo da je riječ o cvijeću ili godišnjim dobima. Čak je skovala složenicu 'kultura mirisa'.

Sve bi skupa moglo biti više povod za raspravu o kulturi društvenih mreža da debata nije skrenula u 'pravu' znanost. Jasno, teorija ima i neke očite probleme jer su upravo francuski i britanski kemičari prvi identificirali 'miris kiše' i dali mu ime petrikor. Da ne govorimo o daleko dužoj europskoj kulturi parfema. No lavinu ništa nije moglo zaustaviti, a u svemu se krije i zrnce istine.

Naime pojedini znanstvenici, koje citira BBC, kažu da postoji mnoštvo varijacija u ljudskom osjetilu njuha, pa i razlike u detektiranju određenih mirisa. U svemu ulogu igra genetika, ali i dob, spol, pa i kulturno i iskustveno nasljeđe. Dakle moguće je i da su stanovnici Sjeverne Amerike razvili drugačiju razinu tog osjetila. Dokazuju to i pojedine studije.

Što kažu stručnjaci?

Općenito se smatra da žene imaju jači osjet njuha od muškaraca. Nije stvar samo u spolu, istraživanja su davno dokazala da su neki ljudi osjetljiviji na pojedine mirise, bilo da je riječ o znoju ili parfemu. S druge strane, neki su 'slijepi' na mirise.

'U nosu ima više od 400 receptora, ali nitko nema njihovu istu kombinaciju. Otud i razlike', objasnio je za BBC Julien Wen Hsieh, rinološki kirurg na sveučilišnoj bolnici u Ženevi. Dalje, osjetljivost na mirise može varirati i s obzirom na podneblje u kojem netko živi, a velike su razlike i među pojedincima - otprilike polovica ljudi nema u nosu 'detektor' zaslužan za miris pojedinih vrsta cvijeća poput ljubičica.

Tako je i s kišom. Kad ona padne na suho tlo, može otpustiti sastojak pod nazivom geosmin, koji ima 'zemljan' miris kao glavnu osobinu petrikora.

Genetske razlike mogu utjecati na različitu razinu 'primanja' toga mirisa, pa se onda to može reći i za Amerikance. No kako otprilike polovica stanovnika SAD-a ima europske korijene, malo je vjerojatno da postoji tako drastična razlika. Uostalom, sjetimo se velikog srpskog književnog i televizijskog hita 'Miris kiše na Balkanu'.

Genetika je tek dio priče

Genetika je, međutim, samo dio priče. Dio snage osjeta njuha ovisi i o 'treningu', a dobar primjer su sommelieri koji mogu bolje razlikovati vinske arome od neobučenih amatera. Neka istraživanja pokazuju da su kod nekih vinskih stručnjaka nakon obuke nosni živci korišteni za mirisanje doslovce veći nego kod drugih ljudi.

No nije riječ samo o takvim formalnim obukama, nešto 'poberemo' i od kulture koja nas okružuje, pa i jezika. Opet primjer kiše: kad kažemo da nešto 'miriše kao kiša', znači da identificiramo taj miris s pojavom koja ide uz njega. U drugim kulturama to nije tako.

BBC navodi primjer naroda Jahai s Malajskog poluotoka, koji ima dugu listu riječi za različite mirise, onako kako u nekim drugim jezicima opisuju boje. Očekivano, po svim istraživanjima pripadnici toga naroda lakše identificiraju pojedine mirise od, recimo, govornika engleskog jezika. I opet, da se vratimo na početak, teško je očekivati da takva razlika postoji između Engleza i Amerikanaca, a koji govore praktički isti jezik.

Drugi kulturni razlozi

Ima i drugih kulturnih razloga za ovu pojavu, ako prihvatimo to da ona postoji. Studija iz 2014. uspoređivala je snagu njuha kod stanovnika Cookovih otoka, Europljana i pripadnika naroda Tsimané iz bolivijskih prašuma. Prvi su imali najbolji osjet njuha, a i oni i Tsimané značajno su bili bolji u tome od Europljana. Ako ste pomislili da je ključ u življenju u skladu s prirodom, niste baš u pravu, jer su Cookovi otoci razvijeni i industrijalizirani kao europske zemlje. Prije će biti ključ u razini zagađenosti, u Europi znatno većoj.

Razlike se pojavljuju i među stanovnicima istog lokaliteta. U New Yorku je testiran 391 ispitanik s Manhattana i ispalo je da oni azijskog podrijetla imaju jači njuh od Njujorčana iz Europe, a najslabije rezultate postigli su Afroamerikanci, i to bez obzira na spol, dob, tip tijela i eventualne pušačke navike.

Da se vratimo na početak: neke razlike postoje, ali na koncu se dosta toga svodi na činjenicu koliko neki narod ili nacija govori o mirisima koje osjećaju. No teško je vjerovati da Amerikanci rade to u značajnoj mjeri više nego Europljani. Jasno, za društvene mreže vrijede neka druga pravila, pa čekamo nove 'debate'.