Jedan od mitova na koje se najčešće naleti surfanjem na internetu je taj da se brzina pristupa internetu može povećati čišćenjem cachea, kolačića (cookies) i privremeno smještenih datoteka (Temporary Files) u različitim dijelovima - od preglednika pa sve do sistemskih datoteka. 

U praksi će ovaj potez učiniti obrnuto za korisnika - stranice će se učitavati još sporije iz jednostavnog razloga što moraju preuzeti i sadržaj koji je izbrisan. Naime, ove podatke preglednici spremaju kako bi u budućnosti brže mogli pristupiti internetskim odredištima, bez potrebe za njihovim novim preuzimanjem. Preglednik po ponovnoj posjeti nekoj stranici učita tek novi dio sadržaja, dok se stari izvuče 'lokalno', sa samog računala koje je tu bilo ranije. 

Ipak, ponekad vrijedi očistiti spomenuti materijal. Primjerice, kada neki komad softvera ili web app odbija suradnju, čišćenje cachea i drugog može pomoći u vraćanju funkcionalnosti. 

Slična stvar vrijedi i za popularni prijedlog pokretanja naredbe ipconfig /flushdns u Command prozoru. Kao i kod slučaja ranije, ova radnja može zapravo privremeno i usporiti pristup internetu dok se DNS cache ne popuni.

Legende loših interpretacija

Još jedan od mitova koji nikako da izumru je onaj o onemogućavanju IPv6 podrške. Priče o takvom povećanju brzine pristupa internetu sežu u 2010. godinu, u rane dane IPv6. Mozilla Firefox 3 je imao bug koji bi pokušao tražiti IPv6 adrese umjesto IPv4, što je usporavalo pristup internetu. Mozilla je naravno zakrpala bug, no priče o povećanju brzine internetu su ostale. 

Ono što je istina u cijeloj priči je to da loše postavljen IPv6 može usporiti pristup nekim odredištima na internetu (ne i općenito internetu). U najgorem slučaju, internetski preglednik se vrati na IPv4 i učita stranicu. 

Pružatelji internetskih usluga su odavno spremni za IPv6, kao i računala s modernim operativnim sustavima. U tom smislu straha nema, iako su rezerve starih IPv4 adresa iscrpljene. Nove stranice i servisi će biti hostani upravo na IPv6 adresama, a onemogućavanje podrške za to osigurat će samo gubitak pristupa brojnim odredištima općenito. 

Muke po protokolima 

SSL (Secure Sockets Layer) i nasljednik TLS (Transport Layer Security) su kriptografski protokoli, koji pružaju komunikacijsku sigurnost diljem mreže svih mreža. Oni su posvuda - od preglednika, preko emaila, servisa za čavrljanje pa i VoIP rješenja poput Skypea. 

Istina je kako postoji blagi utjecaj SSL-a i TLS-a na mogućnosti i kapacitet mreže, no u usporedbi sa sigurnosnim aspektom kojeg donose, njihovo korištenje je zapravo potpuno zanemarivo u brzini pristupa internetu. K tome postoji i niz tehnologija koje su zadužene upravo za osiguravanje fluidnosti enkripcijskih i komunikacijskih procesa, tako da korisnik u konačnici jednostavno ne može primijetiti razliku. 

Čuda ne postoje

Još u zlatno doba dial-up modema pojavilo se brdo softvera koji je obećavao jedno - optimiziranje veze. Brojni programi koji su služili za to trebali su automatski optimizirati postavke Windows OS-a vezane uz mrežu te nekim čudom osigurati magično brži pristup internetu. 

Treba imati na umu jednu stvar - takav softver ne samo da je oduvijek bio potpuno beskoristan (dakle, kako u doba dial-up modema, tako i u današnje doba optike), već je redovito znao donijeti i brdo malicioznog koda na računala (spyware, malware, virusi), navodi se na stranici MakeUseOf.

Što uopće činiti?

U slučaju da pristup internetu ne štima, valja provjeriti kućnu mrežu. Valja ukloniti potencijalne susjede koji su se nakačili na nju, a pritom se voditi i savjetima kako poboljšati pristup u cijelom domu. 

Ako je internet usprkos svemu drastično sporiji od onoga što korisnik očekuje (ili pokazuju testovi poput popularnog Speedtesta), korisniku preostaje tek da kontaktira svog pružatelja usluga tj. tehničku službu i pita postoje li problemi s njihove strane.