Mjesec svojom nezaobilaznom prisutnošću prati čovječanstvo tijekom cijelog njegova postojanja. Njegovo je kretanje noćnim nebom korišteno za izradu brojnih kalendara, dok velik broj životinjskih vrsta njegov odsjaj koristi za lakše snalaženje.

Što je još važnije, Mjesec je pomogao stvoriti uvjete za nastanak života kakvog poznajemo te je, prema nekim teorijama, čak odgovoran za nastanak života na Zemlji. Njegova ekscentrična orbita po mnogima igra ulogu u stvaranju vremenskih sustava koji dominiraju našim današnjim životima.

Mjesec također, piše BBC, polako izmiče Zemljinom gravitacijskom zagrljaju.

Tijekom delikatnog svemirskog baleta oko Zemlje Mjesec kruži, ali nikad ne okreće, što znači da na Zemlji možemo vidjeti samo jednu njegovu stranu dok polako pluta od planeta tijekom procesa pod imenom 'lunarna recesija'. Ispucavanjem lasera koji se odbijaju od reflektora ostavljenih na Mjesečevoj površini znanstvenici su nedavno uspjeli izmjeriti točnu brzinu Mjesečevog odmicanja. Potvrdili su da Mjesec svake godine odmiče 3.8 centimetra od Zemlje, postupno produljujući naše dane.

'Sve je u plimi i oseci', rekao je David Waltham, profesor geofizike na Royal Hollowayu u Sveučilištu u Londonu, koji proučava odnos između Mjeseca i Zemlje. 'Plimni otpor Zemlje usporava njezinu rotaciju i Mjesec dobiva tu energiju kao kutni zamah.'

Dok se Zemlja rotira, gravitacija Mjeseca koji kruži oko nje vuče oceane stvarajući plimu i oseku. Ove su plime zapravo 'izbočena' voda koja se eliptično proteže prema i od Mjeseca zbog njegove gravitacije. Nadalje, Zemlja se oko svoje osi okreće mnogo brže nego što Mjesec kruži iznad nje, što znači da trenje od oceanskih bazena koji se kreću povlači vodu za sobom. Izbočina se zbog toga kreće malo ispred Mjesečeve orbite, dok ju prirodni satelit pokušava povući unatrag. Ovo polako ali sigurno troši rotacijsku energiju Zemlje, usporavajući njezinu vrtnju dok Mjesec preuzima njezinu energiju polako prelazeći u višu orbitu.

Ovo postupno kočenje vrtnje našeg planeta znači da se duljina prosječnog dana od kasnih 1600-ih na Zemlji povećavala za oko 1,09 milisekundi po stoljeću. Druge procjene stavljaju malo veću brojku na 1,78 ms po stoljeću.

Iako ništa od ovoga ne zvuči previše, tijekom Zemljine povijesti od 4,5 milijardi godina ovo je dovelo do velike promjene.

Nekad davno

Smatra se da je Mjesec nastao u razdoblju od 50 milijuna godina nakon rođenja Sunčevog sustava. Najšire prihvaćena teorija je da je sudar između embrionalne Zemlje i drugog objekta veličine Marsa, poznatog kao Teja, odcijepio komad materijala i krhotina koji su se spojili u ono što sada zovemo Mjesec. Ono što je jasno iz geoloških podataka sačuvanih u pojasevima stijena na Zemlji jest da je Mjesec u prošlosti bio puno bliže Zemlji nego što je danas.

Mjesec se trenutno nalazi 384.400 km od Zemlje, no jedna nedavna studija sugerira da je prije oko 3,2 milijarde godina, baš kad su se tektonske ploče počele pomicati i mikroorganizmi koji žive u oceanima konzumirati dušik, Mjesec bio samo 270,000 km od Zemlje, ili oko 70 posto svoje trenutna udaljenost.

'Zemlja koja se brže rotira skratila je duljinu dana tako da unutar 24 sata postoje dva izlaska i dva zalaska sunca, a ne samo po jedan kao danas', kaže Tom Eulenfeld, geofizičar koji je vodio studiju na Friedrichu Sveučilište Schiller Jena, u Njemačkoj. 'Ovo je možda smanjilo temperaturnu razliku između dana i noći i moglo je utjecati na biokemiju fotosintetskih organizama.'

Veliku ulogu igra i Zemlja

Međutim, ono što studije poput njegove otkrivaju jest da ni stopa mjesečeve recesije nije bila stalna te da se s vremenom ubrzavala i usporavala. Jedna studija koju je provela Vanina López de Azarevich, geologinja s Nacionalnog sveučilišta Salta u Argentini, sugerira da se prije otprilike 550-625 milijuna godina Mjesec mogao povlačiti čak 7 cm godišnje.

'Brzina kojom se Mjesec udaljavao od Zemlje definitivno se mijenjala i tako će se mijenjati i u budućnosti', kaže Eulenfeld. Veći dio svoje povijesti, međutim, Mjesec se udaljavao daleko sporijom brzinom nego što to radi sad.

Trenutno živimo u razdoblju kada je stopa recesije neuobičajeno visoka – Mjesec bi se morao povlačiti sadašnjom brzinom samo 1,5 milijardi godina da bi dosegao svoj sadašnji položaj. No taj se proces događa otkad je Mjesec formiran prije 4,5 milijardi godina, tako da je u nekim razdobljima očito bio mnogo sporiji.

'Plimni otpor trenutno je tri puta veći nego što bismo mogli očekivati', kaže Waltham. Razlog može biti veličina Atlantskog oceana. Trenutačna konfiguracija kontinenata znači da bazen sjevernog Atlantskog oceana ima točne proporcije za stvaranje efekta rezonancije, tako da voda koju sadrži ide naprijed-natrag brzinom bliskom onoj plime i oseke.

To znači da su plime i oseke veće nego što bi inače bile. Kao što Waltham kaže, razmislite o guranju djeteta na ljuljački - ono postaje više ako je svaki potisak usklađen s postojećim kretanjem. 'Da je Sjeverni Atlantik malo širi ili uži, to se ne bi dogodilo', kaže Waltham. 'Čini se da modeli pokazuju da ako se vratite nekoliko milijuna godina unatrag, snaga plime i oseke odmah opada jer su kontinenti bili na različitim položajima.'

Doduše, vjerojatno će se nastaviti mijenjati u budućnosti. Modeli predviđaju da će se nova plimna rezonancija pojaviti za 150 milijuna godina od sada, a zatim će nestati za oko 250 milijuna godina.

Postoji li budućnost u kojoj Zemlja više nema Mjesec?

Čak i pri trenutnoj visokoj stopi recesije, Mjesec vjerojatno neće u potpunosti napustiti Zemlju. Neminovna smrt Sunca za otprilike 5-10 milijardi godina vjerojatno će učiniti svoje dugo prije nego što se to dogodi. Čovječanstvo će također vjerojatno nestati puno prije toga.

Međutim kratkoročno gledano čovječanstvo bi moglo odigrati ulogu u još malo produživanju dana smanjivanjem količine vode u ledenjacima i ledenim kapama - zbog otapanja uzrokovanog klimatskim promjenama.

'Led u osnovi suzbija plimu i oseku', kaže Waltham, napominjući da je prije otprilike 600-900 milijuna godina, kada se smatra da je naš planet ušao u posebno ledeno razdoblje poznato kao snježna Zemlja, došlo do dramatičnog usporavanja stope povlačenja Mjeseca. Utjecaj je, međutim, teško predvidjeti, budući da će, među ostalim, nešto od toga biti neutralizirano odbijanjem kopnenih masa dok se s njih podiže težina ledenih ploča.

U teoriji, sljedeća grupa astronauta koja će letjeti na Mjesec s Nasinim programom Artemis mogla bi reći da su svoj matični planet gledali s veće udaljenosti nego njihovi prethodnici u programu Apollo prije 60 godina (iako će na to više utjecati točka do koje dolaze tijekom Mjesečeve eliptične orbite oko Zemlje – udaljenost između njegove najbliže i najudaljenije točke svakih se 29 dana mijenja za 43.000 kilometara).

Za nas ostale, naši su životi previše kratki da bismo primijetili pikosekunde koje se dodaju svakom danu.