Poput sovjetskog i američkog, kineski svemirski program započeo je u doba hladnog rata. Amerikanci i Sovjeti plašili su se međusobno nuklearnim naoružanjem, a Kini se u vrijeme Korejskog rata čak izravno prijetilo napadom atomskim bombama. Kineski predsjednik Mao Ce-tung na to je 1955. uzvratio pokretanjem kineskog nuklearnog programa kodnog naziva 02.

A kad su Sovjeti dvije godine kasnije u orbitu lansirali prvi umjetni satelit Sputnik-1, Kinezi su pokrenuli vlastiti svemirski program, Projekt 581. Prvi zadatak bio je lansirati satelit do desete obljetnice Komunističke revolucije, dakle do 1959.

Na vijest da tadašnje dvije supersile namjeravaju raketama slati ljude u svemir Kina je pokrenula vlastiti projekt kojim bi se prva posada trebala otisnuti od Zemlje do 1967. Kineski put u komunizam i svemir dobio je dodatni poticaj smrću druga Staljina, uspona druga Hruščova i potpunim prekidom sovjetsko-kineskih odnosa početkom šezdesetih.

Još krajem pedesetih Kinezi su nadomak Jiuquana u Unutrašnjoj Mongoliji izgradili prvu lansirnu rampu, poznatu kao lansirni kompleks B2 iz kojeg će kasnije nastati Dongfeng Aerospace City. Izgradili su i Dongfeng-1, kinesku verziju sovjetske rakete R-2, koja je pak bila snažno inspirirana njemačkom V-2.

Početkom 1960. Kinezi su uspješno lansirali DF-1, da bi 19. srpnja 1964. u svemir poslali osam bijelih miševa. Činilo se da će uspjeti ispuniti želju svog predsjednika da se do 1967. u svemir pošalje i prvi astronaut, kineski taikonaut.

U sjeni američko-sovjetske utrke kineski su znanstvenici razvijali rakete Feng Bao-1 i Chang Zheng-1 (Dugi marš 1). Maov plan o slanju taikonauta u svemir nije se ispunio pa je zacrtan novi cilj: do 1973. u svemir će poslati ne jednog, nego dva Kineza u letjelici Shuguang. Izabrano je 19 ozbiljnih kandidata, ali je program zanemaren širenjem Kulturne revolucije.

Umjesto ljudi, Kinezi su početkom sedamdesetih u svemir počeli slati komunikacijske satelite, magnetometre i detektore. Godine 1970. lansiran je Dong Fang Hong-I, najteži satelit u svemiru. Njegova je masa bila veća od kombinirane mase prvih satelita koje su u svemir poslali Sovjetski Savez, SAD, Velika Britanija i Kanada.

Maovom smrću 1976. otkazano je nekoliko projekata svemirskog programa s ljudskom posadom, a sljedeće godine Kinezi su se posvetili izradi raznog hardvera i komercijalizaciji projekata.

More ideja

Ideja nikad nije nedostajalo pa je Kina 1986. usvojila astronautički plan 863-2, uz pomoć kojeg je trebalo poraditi na izradi svemirske letjelice (projekt 863-204) za prijevoz putnika do svemirske stanice (projekt 863-205). A nakon što je odbijeno nekoliko koncepata svemirskih aviona nalik space shuttleu, šefovi su se na kraju odlučili za jednostavniju kapsulu. Tako su udareni temelji prve kineske misije slanja ljudi u svemir.

Nakon masakra na Tiananmenu 1989. i raspada Sovjetskog Saveza 1991. započelo je doba reformi, a u skladu s promjenama kineski svemirski program prestao je upotrebljavati imena koja su odražavala revolucionarnu i umjesto njih počeo koristiti nazive iz kineske mitologije i drevne povijesti.

Godine 1993. organizirana je Kineska nacionalna svemirska uprava (CNSA) i Kineska znanstveno-industrijska svemirska korporacija (CASIC). Prva je bila odgovorna za planiranje i razvoj svemirskih aktivnosti, a druga za razvoj svemirskih tehnologija.

CNSA je 1999. lansirala letjelicu Shenzhou, modificiranu verziju ruskog Sojuza, a 13. listopada 2003. u orbitu je poslan i taikonaut Yang Liwei te je kružio oko Zemlje 21 sat prije no što se uspješno prizemljio.

Iste godine CNSA je pokrenula program istraživanja Zemljina satelita, nazvan Chang'e po kineskoj božici Mjeseca. Ideja je bila kao prethodnicu poslati niz robotskih misija: Chang'e 1 je pokrenut 2007., Chang'e 2 2010. i Chang'e 3 2013.

Misije Chang'e 1 i Chang'e 2 sastojale su se od orbitera zaduženih za prikupljanje podataka s Mjesečeve površine. Lansiranjem orbitera Chang'e, 1 Kina je postala peta država čija je letjelica uspješno kružila oko Mjeseca i mapirala njegovu površinu dok je misija Chang'e 4 prva u povijesti meko sletjela na drugu stranu Zemljina satelita.

Godine 2018. rover Yutu 2 dobio je zadatak istražiti bazen Južnog pola - Aitken. Pokrenut je i eksperiment Lunar Micro Ecosystem (LME). Riječ je o metalnom cilindru koji sadrži sjeme i jajašca insekata kako bi se ispitao učinak Mjesečeve gravitacije na živa bića.

Na Mjesecu je niknulo sjeme pamuka, no kako cilindar nije bio opremljen sustavom grijanja, biljke su se smrznule na temperaturama koje su noćima padale 50 Celzijevih stupnjeva ispod ništice. Usput je testirana sposobnost prenošenja komunikacija s udaljene strane Mjeseca.

Misija na Mjesecu

Kina će na Mjesec poslati tri misije koje će istražiti topografiju, resurse i pribaviti uzorke za analizu. E​ksperimentirat će i 3D ispisom lunarnog regolita za izgradnju strukture kako bi se u bazenu Južnog pola - Aitken jednom podigle i svemirske ispostave s ljudskom posadom. To bi se moglo dogoditi već u sljedećem desetljeću.

Kinezi su u posljednjih desetak godina puno radili na razvoju svemirskih postaja: 2011. dizajniran je Tiangong-1, Nebeska palača u kojoj se ispituju tehnologije i komponente za izgradnju velike svemirske stanice. Pet godina poslije u orbitu je lansiran Tiangong-2, a prikupljeni podaci pomoći će u izgradnji trećeg i posljednjeg dijela programa, Tiangonga-3.

Godine 2017. kineski dužnosnici predstavili su plan razvoja svemirske letjelice za višekratnu upotrebu, nalik američkom X-37B. Početkom rujna ove godine tajanstveni svemirski zrakoplov lansiran je u orbitu, da bi se nakon dvodnevnog kruženja vratio na Zemlju.

Sredinom desetljeća odobrena je i neovisna misija na Mars, da bi u proljeće ove godine svemirski brod dobio i ime: Tianwen-1 (Potraga za nebeskom istinom). Letjelica trenutno putuje prema Marsu, do kojeg bi trebala stići do veljače sljedeće godine.

Kinezi bi htjeli nogom stupiti na Mars za 20 do 40 godina. Kako su krenuli, mogli bi i uspjeti.