Podsjetimo, u akciji su privedene 102 osobe iz deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Rumunjske, Švedske, Švicarske i Velike Britanije. Oni su piratizirali više od 2500 TV kanala, najvećim dijelom sportskog sadržaja, učinivši ih dostupnim za preko 22 milijuna korisnika širom svijeta bez pristanka vlasnika autorskih prava. Uz kaznena djela protiv intelektualnog vlasništva, Europol ističe da postoje indicije o drugim kaznenim djelima kao što je pranje novca i kibernetički kriminal.

U hrvatskom dijelu akcije, kako je objavio USKOK, privedeno je 13 hrvatskih državljana zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenih djela zločinačkog udruženja, računalne prijevare u sastavu zločinačkog udruženja i nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača u sastavu zločinačkog udruženja. Privedeni su, prema neslužbenim informacijama, zato što su preko tvrtki prodavali televizijske pakete s po 400 programa za mjesečnu naknadu od 10 do 15 eura.

S obzirom na to da se procjenjuje da je ovakve ilegalne usluge u Hrvatskoj koristilo od 100 do 200 tisuća ljudi, a korisnici su vrbovani na sve moguće načine, od usmene predaje do prodaje u kafićima uz proviziju, korisnici ovih usluga postavljaju logično pitanje: mogu li i ja nastradati? Odgovor na to pitanje prije svega leži u Zakonu o autorskim pravima.

Što kaže zakon?

Za prekršaje protiv autorskih i srodnih prava u Hrvatskoj predviđene su novčane kazne za pravne i fizičke osobe u iznosu od 5000 do 50.000 kuna (danas od 663 do 6630 eura), a u slučaju prekršaja protiv autorskih prava u svrhu stjecanja imovinske koristi kazne mogu iznositi i do 100.000 kuna (13.272 eura). Te se kazne prije svega odnose na prekršaje poput umnožavanja ili distribuiranja autorskog djela bez autorskog odobrenja. Dakle za samo korištenje usluge za koju niste znali da je ilegalna ne biste trebali nastradati, dokle god niste sudjelovali u njezinom raspačavanju.

U slučaju da jeste, mogla bi vam se javiti policija. Ona, temeljem naloga suca istrage, od operatera telekomunikacijskih usluga može zatražiti provjeru IP adrese uređaja koji je distribuirao određeni sadržaj te podnijeti prekršajnu prijavu u slučaju potvrđene sumnje da je sa spomenute IP adrese nezakonito dijeljen sadržaj. Ipak, ovo se u praksi gotovo nikad ne događa. Barem u Hrvatskoj.

Kod Nijemaca nema spasa

Nešto drukčiji slučaj je u onim europskim zemljama koje su s praktičnom primjenom zakona odmaknule nešto dalje, a najdalje od njih dogurala je – Njemačka. Podatke je nemoguće sistematično prikupiti, no njemački mediji procjenjuju da odvjetnički uredi koji zastupaju najveće vlasnike autorskih prava, uz blagoslov njemačke vlade i pružatelja internetskih usluga, godišnje šalju i preko 100 tisuća pisama upozorenja (Abmahnung), u kojima od korisnika traže naknadu zbog ilegalnog dijeljenja sadržaja zaštićenog autorskim pravima, najčešće filmova i serija.

Sistem funkcionira na sljedeći način: odvjetnički uredi u suradnji s pružateljima usluga imaju pristup bazi IP adresa koje ilegalno pristupaju peer-to-peer servisima za ilegalno dijeljenje sadržaja, među kojima su najpoznatiji torrenti. Odmah nakon što krenu dijeliti takav sadržaj, u programima za praćenje aktivira se svojevrstan alarm te vlasnik internetskog priključka automatski dobiva pismo upozorenja, bez obzira je li dijelio datoteku na sekundu ili na nekoliko sati.

Pisma su najčešće formulirana suhim pravnim jezikom: navodi se izvadak iz relevantnog članka Zakona o autorskim pravima, prema kojemu kazna za ovakav prekršaj u Njemačkoj može dosegnuti i više od 10 tisuća eura po prekršaju. Prekršitelju se, stoga, nudi 'nagodba' u iznosu od između 1000 i 2000 eura, kojom bi, tobože, trebao biti zadovoljan, a vlasnik autorskih prava – najčešće filmski studio ili produkcijska kuća – namiren.

Dio prekršitelja odmah pristaje na nagodbu, dio ih se nastavlja cjenkati dok ne spusti naknadu na prihvatljiviji iznos (prosječno oko 500 eura), dio koristi usluge odvjetničkih ureda specijaliziranih za posredovanje u ovakvim situacijama, a rade na proviziju koja se u prosjeku vrti između 20 i 30 posto konačnog iznosa nagodbe. Tek mali dio – njih možda pet, šest posto – uistinu završi na sudu te pokušavaju osporiti svoj prekršaj i najčešće gube.

U konačnici, rijetko tko se uistinu izvuče, čak ni roditelji koji su po njemačkom zakonu odgovorni za postupanje svoje maloljetne djece, ali ni podstanari, studenti u studentskim domovima ili putnici u čekaonicama zračnih luka, jer je vlasnik priključka po zakonu dužan prebaciti prekršajnu odgovornost na stvarnog prekršitelja. Sve je to skupa velik biznis, u kojemu, opet prema procjenama njemačkih medija, samo odvjetnički uredi godišnje okrenu više desetaka milijuna eura.

Italija kažnjava sve, pa i korisnike

Nijemci su poznati po rigidnim praksama primjene zakona koje su u konačnici i učinkovite, pa njihov zavod za intelektualno vlasništvo procjenjuje da je kombinacija stroge primjene zakona i rasta popularnosti legalnih streaming servisa dovela do pada piraterije od čak 70 posto. Ipak, fragmentacija tržišta streaming servisa donijela je nove izazove – ako plaćate Netflix osam eura, vjerojatno vam je previše izdvojiti isti ili sličan iznos i za Max, Disney, Amazon, Peacock i da ne nabrajamo dalje. Zato su u priču morale uskočiti i druge zemlje.

U Italiji je u kolovozu prošle godine stupio na snagu vrlo rigorozni zakon o kažnjavanju digitalnog piratstva, prema kojemu tamošnji regulator telekomunikacijskog tržišta AGCOM ima pravo bez sudskog naloga deaktivirati izvor ilegalnog streaminga u roku od 30 minuta. Ovdje je pak najčešće riječ upravo o nogometnim utakmicama, a pritisak na regulatora da ovako postroži zakon izvršili su upravo vlasnici prava na njihove prijenose.

Vlada Giorgie Meloni iskoristila je tako iznimnu popularnost prije svega nogometne Serie A kao podlogu za PR predstavljanje Italije kao zemlje koja prednjači u borbi protiv piraterije. Kazne su više nego rigorozne: ilegalnim distributerima IPTV servisa prijeti 15.000 eura novčane kazne i čak do tri godine zatvora ako se djelo dokaže, a telekom operateri koji ne blokiraju piratske stranice suočavaju se s kaznom od 265 tisuća eura. Ovaj propis je amandmanom u rujnu ove godine još pooštren, pa sada odgovorna osoba telekom operatera koja nije spriječila pristup ilegalnom streamingu putem izmijenjenih VPN adresa (koje stvaraju privid da korisnik dolazi iz druge zemlje) može ići i do godinu dana u zatvor!

5000 eura samo za gledanje

I sada konačno dolazimo do slučaja u kojemu možete nastradati čak i ako ste korisnik. U Italiji, prema ovom, popularnom 'omnibus' zakonu, za konzumente ilegalnog sadržaja propisana je kazna od 5000 eura, a budući da četvrtina korisnika u zemlji od 60 milijuna stanovnika koristi piratske servise, možete samo zamisliti koliko će kapnuti u državnu blagajnu. Javno dostupnih podataka o tome koliko je Italija uistinu uprihodila od borbe protiv piraterije u ovih godinu dana još uvijek, nažalost, nema.

Rezimirajmo: zakonska praksa u Hrvatskoj nije izrazito rigidno raspoložena prema kažnjavanju konzumenata ilegalno dijeljenog sadržaja. No sudeći po aktualnoj Europolovoj akciji i njezinim posljedicama te primjerima iz najvećih europskih zemalja, kojima bi se mogao povesti i hrvatski zakonodavac, to bi se vrlo uskoro moglo promijeniti. Uostalom, ministrica kulture nazvala je aktualnu akciju privođenja - edukativnom.