Dinarski spiljski školjkaš, Congeria kusceri, pripada rodu jedinih podzemnih školjkaša na svijetu. Protiv svake zdrave logike, ova školjkica u krškom podzemlju južne Hrvatske i Bosne i Hercegovine preživljava već pet milijuna godina. I dok su druge vrste s vremenom izumirale, ona se prilagođavala surovim uvjetima okoline i preživjela sve do današnjih dana.

S prohujalim milenijima ostala je bez pigmentacije i osjetila vida, promijenila je životni ciklus i način razmnožavanja i produžila svoj životni vijek. Ova endemska školjkica može poživjeti više od 50 godina, čak 25 puta dulje od svojih najbližih srodnika nad zemljom.

Ova doista neobična školjkica zbog svojih je karakteristika ušla i u finale izbora za mekušca godine. Iza ovog naizgled neobičnog izbora stoje prilično ozbiljne institucije: Istraživački institut i muzej Senckenberg te LOEWE Centar za translacijsku i genomsku bioraznolikost u Frankfurtu.

Eventualna pobjeda na ovom izboru ne donosi samo djelić slave u znanstvenim krugovima. Glavna nagrada donosi mogućnost besplatnog sekvenciranja genoma. A to bi poguralo daljnja istraživanja i ubrzalo otkrivanje molekularnih mehanizma adaptacije na život u podzemlju.

Milijun eura za proučavanje života u tami

Congeria kusceri dio je milijun eura vrijednog znanstvenog projekta Evolucija u tami, na kojem već godinu i pol radi istraživačka grupa koju u sklopu Laboratorija za molekularnu genetiku Instituta Ruđer Bošković vodi dr. sc. Helena Bilandžija. Milijun eura, to je doista velik novac za proučavanje sitnih bića iz podzemnog svijeta...

'Srećom, znanost ne poznaje takve granice i ne određuje tko je koliko vrijedan', smije se Bilandžija. 'Riječ je o pilot projektu Hrvatske zaklade za znanost i švicarske vlade kojim se želi potaknuti osnivanje novih istraživačkih grupa mladih i perspektivnih znanstvenika.'

Istraživanje evolucije u tami veže se uz znanstvene radove koje Bilandžija objavljuje još od diplomskog rada, preko doktorata na Ruđeru i poslijedoktorata na Sveučilištu u Marylandu.

'Tamo sam radila s meksičkom ribom Astyanax mexicanus koja obitava i u spiljama, ali i na dnevnom svjetlu', objašnjava Bilandžija. Proučavanje tih riba sve je popularnije u znanstvenim krugovima u posljednje vrijeme.

Besplatno sekvenciranje genoma

'Spiljske i vanjske populacije mogu se križati pa na njima možete raditi genetička istraživanja. Možete otkriti i koji je gen odgovoran za koje obiježje; za gubitak pigmentacije, povećano nakupljanje masti, prilagođavanje gladovanju, puno različitih ponašanja...', otkriva nam Helena. Meksičke ribe intenzivnije će se istraživati i na Ruđeru, no još čekaju na svoj fish facility. 'Čekamo da prođe korona pa da možemo otputovati po njih.'

Za natječaj kojim se traži mekušac godine na Ruđeru su slučajno saznali, a privukla ih je glavna nagrada - besplatno sekvenciranje genoma.

'To bi bilo fantastično. Kad bismo imali genom, to bi nam puno pomoglo u našim istraživanjima', kaže Bilandžija. Posebno bi to koristilo Magdaleni Grgić, doktorandici koja u timu radi upravo na školjkašima i u sklopu doktorske disertacije istražuje mehanizme gubitka pigmentacije.

'Kad bismo imali genom, to bi nam dalo velik vjetar u leđa da saznamo osnove na molekularnoj razini i otkrijemo koji su to geni odgovorni za adaptaciju na određeni način života.'

Nije tu toliko riječ o novcu, koliko o vremenu. Mada je, kažu, i vrijeme novac.

'Ta je tehnologija prisutna već desetak godina i nije više toliko skupa da se ne bi moglo platiti iščitavanje podataka na tim instrumentima. Skupa je oprema, ali i ekspertiza koju tek trebamo razviti u našem laboratoriju', objašnjava Helena. Jer sekvenciranje genoma znači opsežne analize, baratanje ogromnim količinama podataka na moćnim računalima.

Ljušture iz izvora pokraj Vrgorca

'Puno je posla, a vremena je malo. Trenutno se ne bismo stigli baviti i time', kaže Bilandžija, objašnjavajući po čemu je to sve ova endemska školjkica iz dinarskog podzemlja tako posebna.

'Cijeli se taj rod smatrao izumrlim. To je tercijarni relikt, živi fosil', objašnjava Bilandžija. 'Ova je školjkica u tercijaru bila široko rasprostranjena na području čitave današnje Europe. U to se vrijeme ovdje nalazio ocean Paratetis. Povlačio se milijunima godina, a njegov zadnji ostatak bilo je Panonsko more.'

Nestankom Panonskog mora prije pet milijuna godina, mislilo se da su nestale i školjkice. Onda je tridesetih godina prošlog stoljeća slovenski geolog Ljudevit Kuščer u izvoru Stinjevac kod Vrgorca pronašao ljušture. Bio je siguran da nisu fosilne nego živih bića koja obitavaju pod zemljom. Kasnije je u ponoru Žira u Popovom polju otkrivena i prva živa populacija školjkaša.

Congeria kusceri pronađena je na svega osam lokaliteta; tri su u Hrvatskoj, a pet u susjednoj BiH.

'Ima ih porječju Neretve, rijeke na kojoj je ljudski rad ostavio velik trag, od hidroelektrana do intenzivne poljoprivrede i raznih zagađenja. Školjka je zbog toga kao jedna od samo tri podzemne vrste uvrštena i na europski popis ugroženih vrsta Natura 2000.

Helena se ovom školjkom bavi još od doktorata i terenskih istraživanja s kolegom Brankom Jalžićem u Hrvatskom biospeleološkom društvu. A posao se zahuktao kad je njene ideje prihvatila mentorica, dr. Helena Ćetković, voditeljica Laboratorija za molekularnu genetiku na Ruđeru.

Jedinstveni ciklusi

Školjkice joj nisu dostavljene na tanjuru. Helena je i speleolog pa sama traga za njima. Na Ruđeru danas obitava dvadesetak njih. Zasad se još nisu razmnožile, no tko zna...

'Sumnjam da ćemo ih uspjeti razmnožiti jer one imaju poseban životni ciklus, o čemu više zna kolegica Sanja Puljas sa Sveučilišta u Splitu', kaže Bilandžija. Uglavnom, razmnožavaju se samo u određenom dijelu godine, imaju svega nekoliko jajašaca i zapravo se cijeli proces događa u ljušturama.

'Školjkaši, baš kao i ribe, svoje spolne stanice uglavnom izbacuju u vodu, u vodi se i oplođuju, a ličinke se snalaze kako znaju. A naša školjkica čuva svoje mlade', kaže Bilandžija. Pa vi recite da ne zaslužuje titulu mekušca godine.