Supersušna pustinja Atbai u istočnom Sudanu vjerojatno je jedno od posljednjih mjesta na kojima bi se moglo očekivati dokaze o drevnim uzgajivačima stoke. Riječ je o pustoši nalik površini Marsa na koju godišnje padne jedva koja kap kiše. No, Zemlja je u prošlosti bila znatno drugačija nego danas, pa tako i u ovom negostoljubivom dijelu istočne Afrike
Naime, baš tamo pronađene su slikarije na kamenju koje pokazuju da su u Atbaiju četiri tisuće godina prije Krista živjeli stočari, ali i plovili brodovi. O tome je za portal Conversations u vlastitom članku progovorio voditelj arheološkog tima koji je istraživao tamošnje nalaze Julien Cooper. Tim je otkrio šesnaest nalazišta s oslikanim kamenjem istočno od sudanskog grada Wadi Halfe, u jednom od najizoliraniji dijelova Sahare.
Ono što je svim nalazima zajedničko, piše Cooper, jesu prikazi stoke, bilo pojedinačnih krava ili većih stada. S obzirom na današnju klimu u tom području, riječ je o priličnoj zagonetki, jer uzgoj stoke iziskuje veće količine vode i zelenih pašnjaka, a u današnjim uvjetima ove životinje ne bi nikako mogle preživjeti. Najbliži stočari u današnjem Sudanu žive oko 600 kilometara južnije gdje afrički monsuni stvaraju zeleni pokrov pogodan za uzgoj životinja.
Zbog toga prikazi stoke predstavljaju jedan od najvećih dokaza za teorije o nekadašnjem postojanju 'Zelene Sahare'. Brojna su arheološka i klimatska istraživanja na cijelom području Sahare, od Maroka do Sudana, koja podupiru sliku o regiji koja je u davnoj prošlosti bila znatno vlažnija nego danas. Klimatolozi, arheolozi i geolozi to razdoblje zovu 'Afričko vlažno razdoblje', sa snažnim ljetnim monsunima i kišama po cijelom kontinentu, a koje je započelo prije 15 tisuća godina, da bi nepovratno završilo prije nekih pet tisuća godina.
vezane vijesti
Razdoblje 'zelene Sahare' jedno je od najvažnijih u ljudskoj povijesti, jer tada započinje vrijeme obrade zemljišta i pretvaranja životinja u domaće životinje. U tom 'mokrom razdoblju' tamošnji su nomadi preuzeli krave, ovce i koze od svojih susjeda na sjeveru, najviše iz Egipta i s Bliskog istoka. U vrijeme kad su nastale slike na stijenama u današnjem Sudanu, tamošnja pustinja bila je travnata savana, kojom su tekle rijeke, bilo je i manjih jezera, močvara i bunara, ali i tipičnih afričkih divljih životinja poput slonova, nosoroga i geparda. Potpuno drukčije od današnjih prizora.
Stoka prikazana na crtežima nije bila samo izvor mesa i mlijeka. Istraživanje slika pokazalo je da su tadašnji vlasnici mijenjali izgled tih životinja. Rogovi su im često deformirani, a tijela ukrašavana, među ostalim i 'ogrlicama' koje su im stavljali oko vrata. Ponekad je stoka i pokapana s ljudima u velikim grobnicama, što svjedoči o vezi između ljudi i životinja, pa i o identitetu grupa koje su tamo živjele.
Kad je došao kraj 'vlažnom razdoblju', oko 3000. prije Krista, okolnosti su se brzo počele pogoršavati. Jezera i rijeke presušili su, a pijesak je progutao pašnjake. Znanstvenici još pokušavaju utvrditi koliko je vremena trebalo za potpuni nestanak uvjeta za uzgoj stoke, zasad se samo zna da je novo, sušno razdoblje, u različitim dijelovima regije nastupalo u različito vrijeme.
Ljudska populacija tada je imala izbor: ili napustiti pustinju, ili se prilagoditi sušnim uvjetima. Onima koji su otišli najbolji je izbor bio Nil i njegova okolica. Nije stoga slučajno što je baš u tom razdoblju počeo uspon naprednijih poljoprivrednih civilizacija u Egiptu i Sudanu.
S druge strane, pustinje poput Atbaija skoro su sasvim napuštene, jer ni najotpornije domaće životinje nisu mogle opstati u novim uvjetima. Tada je krupna stoka poput krava uglavnom zamijenjena kozama i ovcama. Deve se u tim krajevima nisu pojavile još dugo vremena, možda i oko dvije tisuće godina.
Seoba je imala veliki utjecaj na živote ljudi, poput promjena u načinu prehrane, nedostatak mlijeka, promjene u načinima migracija stočarskih obitelji. Osim toga, nomadi su inače vrlo povezani sa životinjama koje uzgajaju, pa je došlo i do promjena u njihovom identitetu.
'Arheolozi koji provode toliko vremena istražujući nalaze iz prošlosti, često zaboravljaju da su naši preci imali emocije. Oni su živjeli, voljeli i patili jednako kao mi danas. Napuštanje životinja koje su im često bile ključni dio identiteta, i s kojima su dijelili emocionalnu povezanost, sigurno nije bilo lako za njihove emocije i osjećaj pripadnosti ovom svijetu', piše Cooper.
One zajednice koje su se preselile uz Nil i dalje su imale stoku kao simbol svog identiteta i važnosti. U drevnoj sudanskoj prijestolnici Kermi vođe zajednice bili su pokapani u ukrašenim grobovima u koje su polagane glave krava. U jednoj takvoj grobnici nađeno je ravno 4899 lupanja. Takav odnos može se primijetiti i danas, na cijelom afričkom rogu krave ukrašavaju, i one imaju važno mjesto u pogrebnim običajima.
No, sva ova saznanja mogu biti upozorenja i današnjim Zemljanima. Naime, kako ulazimo u vrijeme brzih klimatskih promjena, vrijeme je za zapitati se kako im se možemo prilagoditi na načine šire od razmišljanja o ekonomiji i preživljavanju. Kako piše Cooper, jedan od najvažnijih zajedničkih nazivnika svih kultura upravo je odnos prema prirodi koju dijelimo.
'Promjene okoliša, sviđale nam se ili ne, natjerat će nas na stvaranje novih identiteta, simbola i značenja', zaključuje ovaj arheolog.
