Prema teoriji evolucije, organizmi se postupno razvijaju zahvaljujući korisnim mutacijama gena i prirodnoj selekciji. Drugim riječima, promjene u genima koje su povoljne za neku životinju omogućit će joj da bude uspješnija, pa će se njezino potomstvo s istom mutacijom proširiti i konačno prevladati. Na taj način od peraja riba postupno nastaju prvo snažnije peraje i konačno noge kojima je ribama omogućen izlazak na kopno, a od nogu sisavaca noge s plivaćim kožicama i konačno peraje kojima su se tuljani i kitovi ponovno mogli vratiti u more.

No dok je takve jednostavne transformacije lako pojmiti, razumijevanje nastanka pojedinih složenih organa, kao što je primjerice oko, za neke i danas predstavlja problem.

Evolucionist Richard Dawkins stoga je na jednostavan i popularan način u BBC-jevoj emisiji 'Bang Goes the Theory' demonstrirao kako se oko od najjednostavnije pjege osjetljive na svjetlost, logičnim i korisnim evolucijskim koracima razvilo u složen organ kojim je moguće savršeno vidjeti predmete udaljene kilometrima, pa čak i razaznati njihove boje.

U davnoj prošlosti organizmi koji su mogli vidjeti plijen bili su u značajnoj prednosti pred onima koji su bili slijepi, što je bio ključni poticaj za razvoj oka.

Oko je jako slično kameri. Sastoji se od leće koja usmjerava svjetlost prema fotosenzibilnim stanicama mrežnice koje su nalik na film kamere. Informacije koje prima mrežnica optičkim se živcem prenose u mozak koji ih tumači kao sliku koju vidimo:

'Da, čak je i Darwin rekao kako je nemoguće zamisliti da je nešto tako složeno kao oko moglo nastati postupnim razvojem', kaže Dawkins. 'Međutim, razum mi govori da je oko moglo lako nastati prirodnom selekcijom ako se pokaže da postoji niz njegovih postupnih poboljšanja. A u cijelom životinjskom carstvu nalazimo oči u različitim stupnjevima razvoja koji izgledaju kao stupnjevi evolucije.'

Koji su bili početni koraci?

'Ovdje imamo euglenu, jednostanični organizam koji ima točku osjetljivu na svjetlost. Ona ne može stvoriti sliku, zapravo ne može vidjeti ništa, samo može razlikovati svjetlo od tame. To je, dakle, bio prvi korak. Recimo da sada imamo cijelu površinu sastavljenu od stanica osjetljivih na svjetlost. Kad bi ona postupno postala zakrivljena poput neke posude, svjetlost koja dolazi s jedne strane osvijetlila bi snažnije jednu stranu površine, a svjetlost iz drugog smjera drugu stranu fotosenzibilne stjenke. Na taj način oko bi moglo otkriti iz kojeg smjera dolazi svjetlost - recimo odakle dolazi sjenka koju stvara predator', objašnjava Dawkins.

To znači da životinje poput crva planaria, koji ima udubljene oči, ima veliku prednost pred životinjama koje imaju samo fotosenzibilne pjege. No kako je evolucija tekla dalje? Koji je bio sljedeći korak?

'Zamislite sada da je to oko nalik na zdjelicu postajalo sve dublje i dublje tako da ste na kraju dobili zatvorenu posudu s rupom na vrhu. To je zapravo primitivna kamera (kutija s rupom). Međutim, i ona je vrlo jednostavna i pokazuje tek vrlo grubu sliku predmeta', kaže Dawkins.

Savršeni primjer tog stadija oka su brojna morska stvorenja među kojima je i indijska lađica. Ona sa svake strane glave ima po jedno oko koje djeluje kao primitivna kamera, što znači da može vidjeti mutne slike. No kako nastaje oko koje prikazuje jasne detalje?

'Rješenje problema je u leći koja ima odgovarajući oblik i zakrivljuje svjetlost. Da biste dobili jasnu sliku potrebna je lijepo zaobljena leća, međutim, bilo kakva nakupina prozirne želatine može biti od koristi, ako je malo zakrivljena. Ako uzmete običnu vrećicu vode i stavite je ispred primitivne kamere, već ćete dobiti jasniju sliku', objašnjava Dawkins.

Kad bi se ta želatina malo stvrdnula, pretvorila bi se u jednostavnu leću, a primjer tako opremljenog oka je puževo koje može dovoljno jasno vidjeti da bi razlikovalo hranu od predatora.

'Kad jednom imate takvo oko, imate osnovni materijal za djelovanje prirodne selekcije kojom će se leća iz generacije u generaciju malo po malo, ali postojano poboljšavati u svom obliku i prozirnosti te se konačno razviti u oko današnjih kralježnjaka. Oko je legendarni primjer razvoja vrlo kompliciranog organa. Dakle, ako je nešto tako složeno moglo tako lako evoluirati s vremenom, onda možemo zamisliti kako su još lakše mogli evoluirati jednostavniji organi', zaključio je svoje izlaganje Dawkins.