Naime, od četiri pitanja koje su organizatori uvrstili na svoj popis, jedno bi trebalo riješiti dilemu jesu li hrvatski državljani uistinu za potpunu zabranu proizvodnje i trgovanja GMO-ima u našoj zemlji.

Svoj potpis ukupno je dalo oko 600.000 građana što bi u prosjeku bilo oko 150.000 po pitanju. No budući da organizatori do danas nisu stigli analizirati prikupljene listiće još uvijek nije jasno koliku je podršku dobilo koje od pitanja, odnosno koliko građana smatra da bi i GMO-i trebali postati temom referenduma.

Što o ovom pitanju misle stručnjaci, kako 'dišu' hrvatski građani, može li Hrvatska u suvremenom svijetu imati više koristi ili štete od zabrane GMO-a, te ima li strah od njih i multinacionalnih kompanija uporište u znanstvenim istraživanjima, pokušali smo doznati kroz intervju s molekularnim biologom, predsjednikom vladinog Vijeća za GMO prof. dr. Hrvojem Fulgosijem s Instituta Ruđer Bošković.

Mislite li da se pitanje zabrane GMO-a u Hrvatskoj s pravom našlo na popisu referendumskih pitanja? Može li Hrvatska od takve zabrane imati koristi ili je ona ispolitizirana?

GMO-i (genetički modificirani organizmi) omiljena su, iako već zaista pomalo potrošena, tema političkih i politikantskih javnih nastupa mnogih političara i političkih grupacija. GMO-ima su pripisana mnoga zloćudna svojstva, obavijaju ih teorije zavjere i mračna povezanost s multinacionalnim kapitalom i kontrolom svega i svačega, od ljudske plodnosti do genetskog potencijala starih poljoprivrednih sorti. Pri tome najglasniji protivnici i populistički lovci na glasove birača i naklonost javnosti najčešće uopće ne razumiju biološku podlogu modifikacija provedenih tehnikama genetičkog inženjerstva, kao niti funkcije gena koji su uneseni u, sada već opće prisutne, GM poljoprivredne kulture.

Što su zapravo GMO-i i koliko su pod kontrolom?

Dvije osnovne genetičke modifikacije u poljoprivrednim kulturama su unos gena za protein Bt iz bakterija tla Bacillus turingiensis i unos gena iz druge bakterije tla Agrobacterium tumefaciens koji kodira jedan enzim važan za biosinetzu aromatskih amino kiselina, a biljci daje otpornost na herbicid glifosat. Ovi geni postoje u prirodi već milijunima godina, a Bt toksin se koristi u ekološkoj poljoprivredi desetljećima. Naravno, u današnjem svijetu još je uvijek najvrednija ona stara 'Oprez je majka mudrosti' pa nije pametno biti nekritički afirmativan prema tehnologiji koja je u uporabi tek dvadesetak godina. No GMO-i su vjerojatno najkontroliraniji poljoprivredni proizvodi - brojne državne agencije, NGO-i, znanstveni laboratoriji i sveopća javnost dobro nadziru svaki aspekt ovih organizama, od prisutnosti u našoj prehrani do utjecaja na bioraznolikost ekosustava.

Jesu li GMO-i opasniji od uobičajenih tehnika proizvodnje?

Tko je ikada provjeravao utjecaj monokultura konvencionalnog kukuruza na bioraznolikost slavonske ravnice ili alergogena svojstva nove sorte pšenice nastale kemijskom ili mutagenezom gama zračenjem, inače konvencionalnim tehnikama 'oplemenjivanja'? Ako se tragovi GM biljaka i mogu naći u našoj prehrani oni su zaista neznatni, mjere se u jedinicama manjim od 0,9% deoksiribonukleinskih kiselina GMO-a u ukupnoj DNA nekog proizvoda. Zašto je onda potrebno sustavno plašiti javnost? Kome trebaju 'čudovišta iz ormara' koja izazivaju zloćudne tumore i o kojima piše WikiLeaks? Možda je razlog tome nerazumijevanje tehnologije ili jednostavno strah od neke nove kontrole naših života iz svjetskih središta moći.

Spominjete središta moći. Koliko je opravdano zastrašivanje javnosti da nam GMO-e žele podvaliti multinacionalne kompanije?

Mi smo zapravo multinacionalnim kompanijama od kojih strahujemo poput Monsanta potpuno nezanimljivo tržište za GMO-e. U biti smo im zanimljiviji za proizvodnju konvencionalnog sjemena. To je pravi primjer neozbiljnih teorija zavjera. Naša polja su mala i na njima nema toliko štetnika da bi se u Hrvatskoj uopće isplatila proizvodnja GMO-a poput kukuruza. Rasprava o GMO-ima u Hrvatskoj je akademska i čisto politikanstvo. Monsantu i sličnim multinacionalnim kompanijama, čijim se imenima plaše građani, zapravo se u Hrvatskoj više isplati ulagati u konvencionalni kukuruz nego u GMO jer će na vreći kvalitetnog sjemenskog kukuruza zaraditi 50-ak kuna, a na vreći GMO stočne hrane samo 5 kuna. Osim toga, za razliku od hrane u kojoj je dozvoljen udio od 0,9 posto GMO-a, u sjemenu je dozvoljena kontaminacija 0 posto. Dakle, njima je najviše u interesu da mi ostanemo potpuno 'GMO-free'. Oni se smiju i dobro zarađuju u Hrvatskoj dok mi bez razloga paničarimo. Dozvola uzgoja GMO-a kod nas ne bi ništa značajno promijenila jer se njihov masovni uzgoj nikada nikome ne bi isplatio.

Može li Hrvatska postati otok bez GMO-a u suvremenom svijetu u kojem se tehnologija, pa i biotehnologija ubrzano razvija? Trebamo li se odreći njezina razvoja?

Tehnologija rekombinantne DNA danas više nije privilegija najrazvijenijih, GMO-i se danas stvaraju po laboratorijima posvuda u svijetu od Južne Amerike, preko Europe do Sumatre i Jave. A kakvo je naše okružje? Naši susjedi, najglasniji protivnici GMO-a, imaju odlične i brojne laboratorije u kojima istražuju neke od najmodernijih tehnologija genetičkih modifikacija, njihovi laboratoriji puno su bolje opremljeni i financirani od naših. Tehnologija genetičkog inženjeringa je visoka tehnologija, baš kao raketna tehnika, suvremena fizika, ili proizvodnja modernih električnih automobila, pa zašto bi je se onda Hrvati morali odreći? Možda zato da bi za 10 godina bili još inferiorniji i još više u strahu!

Koliko se uistinu hrvatski građani boje GMO-a?

Nije istina da se građani Hrvatske boje GMO-a i da nitko razuman ne bi ništa takvoga niti taknuo. Reprezentativna istraživanja Hrvatske agencije za hranu koja su provele naše ugledne kuće zadužene za društvena istraživanja pokazuju da 41% Hrvata uopće nije zabrinuto ili tek vrlo malo brine o prisutnosti GMO-a u hrani. Pesticidi, antibiotici, svježina hrane i aditivi više nas brinu. Štoviše, naši su potrošači za nekoliko postotnih bodova manje zabrinuti po pitanju prisutnosti GMO-a u hrani od europskih.

Je li tzv. konvencionalno uzgojena hrana uistinu toliko zdravija da bi Hrvatska trebala računati da bi se mogla profilirati kao zemlja organske hrane i profitirati od plasiranja takvih proizvoda na europskom i svjetskom tržištu?

To je utopija. Istina je, mi to možemo gurati kao brend jer organska hrana može imati određeni krug kupaca u Europi ili svijetu, međutim, veliko je pitanje što mi time možemo dobiti, a što izgubiti tehnološkim zaostajanjem. Osim toga, Španjolska je najveći proizvođač GMO kukuruza u Europi, no to joj nimalo ne smeta da bude svjetska turistička velesila i bez reklame da je 'GMO-free'. Konačno, najnovija istraživanja znanstvenika s uglednog sveučilišta Stanford pokazuju da 'organska hrana' nije ništa zdravija od GMO. I studije naših stručnjaka iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada pokazale su primjerice da organski uzgojen kukuruz može sadržavati nekoliko puta veće količine mikotoksina - a jedan od njih je aflatoksin koji je nedavno otkriven u mlijeku, od onog uzgojenog konvencionalnim tehnikama. Stoga, bilo bi zanimljivo vidjeti koje je od četiri referendumska pitanja sakupilo najmanje potpisa nezadovoljnih hrvatskih građana.