Heyerdahl je najpoznatiji po eksperimentu kojim je pokušao dokazati hipotezu vezanu uz teoriju širenja kulture migracijom - putovanjem na splavi
U 87. godini života 2002. godine preminuo je Thor Heyerdahl, po zvanju zoolog i geograf, ali znanstvenoj zajednici i javnosti poznatiji kao pustolov s posebnim doprinosom na području antropološke teorije. Ono što ga ističe svakako je gorljivost kojom je postupao u procesu dokazivanja hipoteza koje su sve mahom u njegovom slučaju bile vezane uz teoriju difuzionizma tj. širenja kulture poglavito migracijom.
Svojim živim dokazivanjem svrstao se među one antropologe i etnologe koji su protegnuli noge, ustali iz fotelje i hrabro metaforički 'ušli' u predmet svoga interesa, što rekonstrukcijom mogućih pothvata starih kultura, što izravnim bilježenjem njihove svakodnevice.
28. 4. 1947. godine 33-godišnji Thor se iz Perua s još petoricom i čuvenom papigom na splavi Kon-Tiki, nazvanoj prema navodnom starom imenu za Viracochu, boga stvoritelja u mitologiji Inka, otisnuo prema pacifičkim otočnim skupinama s ciljem dokazivanja mogućnosti prapovijesne migracije iz Južne Amerike na Polinezijske otoke. Pozitivna ludost tog pothvata leži u činjenici da je u pripremi pothvata nastojao koristiti samo one materijale i tehnologije koje su bile dostupne onodobnom čovjeku.
vezane vijesti
Splav je bila izrađena od lokalnog drva balze i borovine, a drveni elementi povezani su s užadi od konoplje u stilu domorodačke brodogradnje prema skicama španjolskih konkvistadora. Sa sobom su nosili 200 kokosovih oraha, batate, tikvice i drugo voće te znatne zalihe druge hrane koje su obnavljali aktivnim ribolovom. Na brod je natovareno i više od tisuću litara pitke vode.
Ekspedicija je uspješno završena nakon 101 dana plovidbe i prijeđenih više od 6900 kilometara, kada je splav udarila u greben atola Raroia u tihooceanskom arhipelagu Tuamotu. Bez obzira na to što je onda, a tako i danas, Heyerdahlova hipoteza smatrana kontroverznom među antropolozima koji većinom tvrde da je naseljavanje polinezijskih otoka išlo iz drugog smjera (zapad), na što doista upućuje većina lingvističkih, arheoloških, kulturnih i genetičkih dokaza, ali ne svi (suvremena genetička istraživanja pokazuju da u genomu polinezijskih naroda postoji malena južnoamerička, domorodačka komponenta), ona ostaje važna kao testament svakom budućem znanstveniku koji djelatno, svojom krvlju i znojem, nastoji dokazati svoju umotvorinu.
