Život je prilično jednostavno prepoznati. Kreće se, raste, jede, izbacuje štetne viškove iz sebe i reproducira se.

Ali, nedavno je Helen Sharman - prva astronautkinja iz Velike Britanije i kemičarka pri Imperial Collegeu u Londonu - rekla kako vanzemaljski oblici života koje je nemoguće primijetiti možda žive među nama.

Kako je to moguće?

Iako ga je lako prepoznati. život je prilično teško definirati. O tome se znanstvenici i filozofi prepiru već stoljećima, ako ne i dulje. Primjerice, 3D printer može reproducirati sam sebe, ali to ga ne čini živim. S druge strane, mazge su sterilne, ali to ih ne čini manje živim bićima.

Kako dogovora nema, postoji više od sto definicija života. U ovom slučaju koristit ćemo pomalo suhi i ne posve odgovarajući opis prema kojem je život samoodrživi kemijski sustav sposoban za darwinovsku evoluciju.

Vanzemaljci ne moraju izgledati kao mi

Nedostatak odgovarajuće definicije ogroman je problem u potrazi za znakovima života u svemiru jer nas to (barem zasad) ograničava na geocentrične, pa čak i antropocentrične ideje kako bi život trebao izgledati. Zato često vanzemaljce zamišljamo kao humanoide.

Ali, inteligentan život ne mora poprimiti taj nama dobro poznati oblik. Sharmanova vjeruje kako vanzemaljci nedvojbeno postoje. Hoće li biti sastavljeni od ugljika i dušika, poput nas? Sasvim moguće ne. U stvari, možda su već među nama, a mi ih ne možemo vidjeti.

Takav bi oblik života mogao postojati u biosferi u sjeni, vjerojatno mikroskopske razine, kojom dominiraju bića drukčijeg biokemijskog sastava. Ne primjećujemo ih zato što su izvan sadašnjih okvira koje koristimo kako bismo razumjeli svijet.

Istraživanje otežava i to što su nam na raspolaganju ograničeni načini proučavanja na mikroskopskoj razini. Naime, tek mali postotak mikroba moguće je uzgajati u laboratoriju. Sad možemo izdvojiti sekvence DNK sojeva i mikroba koje nije moguće uzgajati u laboratoriju, ali time možemo otkriti samo život kakav poznajemo - onaj koji sadrži DNK.

Drukčija biokemija

Umjesto na ugljiku, moguće je zamisliti biokemiju koja bi počivala na siliciju, elementu koji je u velikoj mjeri dostupan ne samo na Zemlji već i u svemiru. Točnije, to je sedmi najzastupljeniji element u kozmosu, koliko dosad znamo.

Silicij je sličan ugljiku. Ima četiri slobodna elektrona koje može koristiti za povezivanje s drugim atomima. No, ujedno je i teži jer u jezgri ima 14 protona, naspram samo šest koliko ih ugljik ima.

Dok ugljik može stvoriti jake dvostruke i trostruke veze kako bi kreirao dugačke lance molekula pogodne za brojne svrhe i namijene, siliciju kreiranje jakih veza znatno teže uspijeva pa su njegovi dugi lanci značajno nestabilniji.

Uz to, uobičajeni silicijevi spojevi poput silicijevog dioksida uglavnom su u čvrstom stanju pri temperaturama kakve je moguće zabilježiti na Zemlji i ne otapaju se u vodi. Ugljikov dioksid i slični spojevi su visoko topivi. Ugljik, drugim riječima, u zemaljskim uvjetima pruža daleko više mogućnosti na molekularnoj razini.

Izvan uskih okvira zemaljske biologije

Protiv teze o silicijskoj biosferi u sjeni je i to što je previše silicija zarobljeno u stijenama. No, u prilog toj tezi ide činjenica kako je priroda prilagodljiva. Prije nekoliko godina znanstvenici pri institutu Caltech uspjeli su, primjerice, uzgojiti bjelančevinu bakterije koja se povezivala sa silicijem.

Ako i nije moguć na Zemlji, život koji se temelji na siliciju svakako ne treba isključiti na drugim dijelovima Sunčevog sustava, poput primjerice Saturnovog mjeseca Titana, ili na planetama koje kruže oko drugih zvijezda.

Kako bismo ih pronašli morat ćemo početi razmišljati izvan uskih okvira zemaljske biologije i pronaći načine kako otkriti i proučavati oblike života koji se fundamentalno razlikuju od onih nastalih na ugljiku. Više eksperimenata već istražuje moguće alternativne biokemije, piše Next Web.