Put valja početi nezaobilaznim dijelom - prvom digitalnom kamerom uopće. Kodakov inženjer Steven Sasson je prije nekoliko godina na blogu otkrio na koji način se uopće došlo do prve digitalne kamere koja je bila u mogućnosti snimati slike veličine 100 puta 100 piksela. Ideja o uređaju bez standardnog filma koji bi omogućio pregled slika na TV ekranu bila je revolucionarna - i zbunjujuća, ako se pitalo tadašnje rukovoditelje kompanije. Zapravo, ideja je bila zbunjujuća za bilo koga osim za ljubitelje znanstvene fantastike.

Sve je počelo kad je Sasson, tada 25-godišnjak, na papiru dobio zadatak osmisliti moguće primjene CCD-ova (charge-coupled device). Točnije, dobio je zadaću istražiti novi CCD koji su osmislili u kompaniji Fairchild Semiconductor. Zamislio je kameru bez pokretnih dijelova uobičajenih za aparate koji su koristili film - htio je da snimak bude digitalan. Njegov izum je ugledao svjetlo dana u obliku neobične kutije prepune različitih el. sklopova, objektiva posuđenog s filmske kamere Super 8 te čak 16 Ni-Cd baterija. Ruku na srce, uređaj je u suštini ipak bio tek prototip - i ništa više od toga.

Bilo je potrebno godinu dana da Steven Sasson s timom razvije uređaj mase gotovo četiri kilograma u čijem se srcu nalazio Fairchild Semiconductorov senzor od 100 puta 100 piksela kako bi mogao snimiti prvu digitalnu (c/b) fotografiju. To se dogodilo u prosincu daleke 1975. godine.

Vjerovali ili ne, ali prototipni uređaj nikad nije dobio službeno ime iako je Sasson otkrio da ga je nazivao različitim pogrdnim imenima kada bi prestao raditi...

Steven Sasson i njegov tim su izumom bili debelo ispred svog vremena, a kada su ga u kompaniji pitali postoji li mogućnost komercijalne primjene, Sasson je odgovorio - za 15 do 20 godina. Kudikamo više od 23 sekunde potrebne za prebacivanje digitalno snimljene slike na digitalnu vrpcu. Je li Sasson u svom predviđanju bio u pravu, lako je za vidjeti. Američki predsjednik Obama mu je 2010. dao najvišu počast koju vlada daje znanstvenicima, inženjerima i izumiteljima - National Medal of Technology and Innovation.

Kodak je godinama nakon prvog prototipa nastavio raditi na svojim CCD rješenjima i postao pionirom u mnogo segmenata vezanih za digitalnu fotografiju. Tako je devedesetih godina kompanija otkrila DCS (Digital Camera System) koji je nastao u istraživačkim laboratorijima 1987. godine. U pitanju su bili prvi digitalni DSLR aparati uopće, temeljeni na 35-milimetarskim filmskim SLR aparatima, a prvi komercijalni uređaj bio je Nikon F3 s Kodakovim DCS-om 420 iz 1991. godine.

Njegov 1,3-megapikselni senzor u sustavu hvatao je slike koje su se spremale i obrađivale na spojenom tvrdom disku. Taj disk je bio spojen kabelom i obično se nalazio u posebnoj jedinici koju je fotograf morao nositi na ramenu ili oko struka.

Ipak, Nikon F3 s Kodakovim DCS-om nije bio prvi fotoaparat iz Nikonovih pogona koji je služio za digitaliju. To je bio Nikon Still Video Camera (SVC)Model 1, predstavljen čak godinu dana prije otkrivanja Kodakovog DCS-a. Službeno otkrivanje se odvilo 1986. na sajmu Photokina, no uslijed nedostatka zanimanja prototip koji je mogao snimati slike od 300.000 piksela na mikro-floppy diskove nikad nije otišao u proizvodnju. Još jedna od zanimljivosti vezanih za ovaj uređaj je bila činjenica da je Nikonu u proizvodnji 'pomogao' Panasonic. Stranica NikonWeb otkriva kako Nikon u to doba jednostavno nije imao dovoljno tehnologija za razvoj te su u pomoć uskočili iz kompanije Matsushita Electric Industrial, danas poznate pod imenom Panasonic.

S nadimkom Cigla, 1992. godine pojavio se Leaf Digital Camera Back I. Sama 'leđa' koja su činila uređaj bila su prva digitalna namijenjena srednjeformatnim (i većim) fotoaparatima, a senzor koji je fizički mjerio četiri puta četiri centimetra bio je razlučivosti - 4MP. Prikazan na klasiku Hasselblad 500EL, snimao je crno-bijele fotografije ili funkcionirao s posebnim motoriziranim filtrom montiranim na optiku aparata kako bi se snimile zasebne ekspozicije u crvenoj, zelenoj i plavoj te bi se naknadno spojile za jednu fotografiju u boji.

Fuji DS-200F je od posebnog značenja za fotografiju jer je riječ o prvoj kameri koja je spremala slikovne datoteke na flash memoriju kakva se danas praktički univerzalno koristi u svim digitalnim tijelima. Razlučivost snimki od 640 puta 480 piksela danas nije ni vrijedna spomena, no način na koji se one spremaju svakako ostaje upečatljiv s povijesnog gledišta.

Apple je također igrao bitnu ulogu u priči o fotografiji. Njihov QuickTake 100 smatra se jednom od prvih potrošačkih digitalnih kamera koje su koristile jedan senzor za snimanje fotografija u boji. Aparat je dizajnirao Kodak, a snimao je u VGA razlučivosti (640 puta 480 piksela). Serija QuickTake je komercijalno ipak smatrana neuspješnom jer su se u to doba na digitalnom tržištu aktivirali Fujifilm, Canon i Nikon - pa i sam Kodak.

Olympus Deltis VC-1100 bio je prvi digitalni fotoaparat koji je imao mogućnost prijenosa slika putem telefonske linije, bez potrebe za računalom ili nekim drugim uređajem. Posebno je zanimljivo to da današnji trend kod fotoaparata uključenje Wi-Fi povezivost za sličnu zadaću, prijenos slika, ali i kontrolu uređaja.

Prije pojave Casijevog QV-10 svi fotografi morali su koristiti optičko tražilo kako bi kadrirali ono što žele. Ovaj mališan je donio 1,8-inčni LCD ekran u boji kojim se moglo služiti i za kadriranje i za pregled fotografija.

U slučaju da se netko pita koji je prvi digitalni fotoaparat što je mogao snimati i video, ne treba gledati dalje od Ricoha RDC-1 iz 1995. godine. Uređaj je imao mogućnost snimanja klipova razlučivosti 768 puta 480 piksela uz trajanje od maksimalnih pet sekundi (pri 30fps). Snimanje se odvijalo u tada novom MPEG formatu. Štoviše, uređaj je imao i 2,5-inčni LCD ekran na kojem se video mogao reproducirati, a postojala je i mogućnost spajanja na TV.