U prethodnom dijelu teksta kalendar se zaustavio na kakvih dvadeset godina od Kodakovog digitalnog pokusa - 1995. svijet je ugledao Ricoh RDC-1, prvi digitalni fotoaparat koji je mogao snimati i video.

Priča nastavlja dalje, i to modelom Sound Vision SVmini. Fotoaparat je iz ropotarnice povijesti iskopala ekipa sa stranice PopPhoto još prošle godine, a značajan je utoliko što je SVmini bio prvi potrošački uređaj u kojem se nalazio CMOS senzor.

CMOS senzori su nekad bili smatrani inferiornima u odnosu na CCD-e dok je danas situacija drugačija. Obje vrste senzora počinju s jednostavnom zadaćom - pretvoriti svjetlo u elektrone. Kod CCD-a, kojim je svijet digitalne fotografije i započeo (vidjeti 1. dio ovog teksta), naboj se prenosi kroz čip bez distorzija, što u konačnici dovodi do manjeg šuma na slici, a time i velike kvalitete konačne fotografije. CMOS je, s druge strane, proizveden jeftinije, troši manje energije, ali je tradicionalno (bio) i lošiji po pitanju šuma. Čak i velikani poput Leice u posljednje vrijeme se svojim aparatima sve više okreću upravo CMOS-u, zbog jeftinoće, veće prilagodljivosti i dr., što su mnogi dočekali na nož. CCD jest zrelija tehnologija, no CMOS čipovi su tu - zanemariti ih bila bi ludost.

Od prvotnih 0.01MP iz 1975. u devedesetima je stvar napredovala relativno sporo. Piksel po piksel. Olympus je kasnih devedesetih počeo proizvodnju serije Camedia koja se pokazala iznimno uspješnom. Godine 1998. su se na tržištu pojavili značajni modeli Camedia D-500L i D-600L. Uređaji su bili bogati funkcijama, relativno pristupačni, a snimali su slike u razlučivosti od 1.024 puta 768 piksela (D-500L) i 1.280 puta 1.024 (D-600L). Da, tada je 'vrhunac' bilo iskoristiti CCD od 1.410.000 piksela (D-600L).

Film se još uvijek nije nalazio pod istinskom prijetnjom, iako su mnogi već tada prognozirali da će se dogoditi eksplozija digitalnih fotoaparata te da kompanije moraju biti spremne na to. Prognoze su se pokazale istinitima. Profesionalni fotografi iz tog doba su znali odmahivati rukama, no stvari su se počele mijenjati i u tom području. Godine 1999. Nikon je otkrio 2,7-megapikselni D1, prvo DSLR tijelo koje je napravio jedan proizvođač - isključivši tada moćni Kodak iz igre.

CCD senzor u ovom čudu je pružao slike od 2.000 puta 1.312 piksela, a bio je dimenzija 23,7 puta 15,6 milimetara - DX format (Nikonovo ime za APS-C). Kodakovi sustavi DCS su postali vrlo ugroženi, no Nikon nije posustao i predstavio je vlastito rješenje vrijedno nekoliko tisuća dolara, u doba kada je Kodak prodavao DCS 460 za više desetaka tisuća dolara. Razvoj Nikona D1 bio je pun pogodak. Poznati fotograf Bjørn Rørslett tada je izjavio da stiže kraj početka digitalne ere te početak kraja ere filma.

Olympusova serija Camedia bila je značajna iz još jednog razloga, iako je riječ o seriji 'E' uređaja. Model E10 je bio prvi digitalni SLR koji je donio mogućnost kadriranja putem optičkog tražila i LCD-a bez pomičnih dijelova zahvaljujući posebnoj prizmi. Uključena 35-140mm optika bila je fiksna, a svjetlo se projiciralo na 4-megapikselni senzor (3,7MP efektivno) formata 2/3".

Danas su full-frame aparati san mnogih fotografa, no Canon i Nikon nisu bili pioniri na tom području kad je riječ o digitaliji. Contax N Digital, predstavljen 2000. godine (prodaja je počela dvije godine poslije), donio je Philipsov 6MP CCD senzor kojim su se snimale fotografije razlučivosti 3.040 puta 2.008 piksela. U pitanju je bio prvi fotoaparat koji je imao senzor pune veličine standardnog filma (35mm). Bio je u mogućnosti snimati kvalitetne fotografije, no performansama su ga naknadno prestigli uraci iz Kodaka i Canona. N Digital je nakon neslavne propasti danas uglavnom cijenjen kao kolekcionarski predmet.

Megapikseli su rasli, a tehnologija je uredno pratila razvoj i na drugim poljima. Minolta Dimage A1 je mnogim fotoentuzijastima ostavila trag u sjećanju, što i ne čudi. U pitanju je bio fotoaparat iz tzv. prosumer kategorije, a posebnost mu je osim 28-200mm optike bila i stabilizacija izvedena izravno na senzoru. Stvar je bila vrlo uspješna i provukla se i u kasnije modele, čak i kada je Minolta svoj fotosegment prodala Sonyju. Stabilizacijski mehanizam i danas koriste modeli fotoaparata Sony Alpha.

Minolta A1 nije imala izmjenjive objektive, iako je cjenovno bila riječ o prihvatljivom uređaju. Kako bi digitalni svijet u još većim zalogajima počeo gutati 'filmaše', za to se  pobrinuo Canon svojim DSLR-om EOS Digital Rebel. Cijena od tisuću američkih dolara s kit objektivom i 6MP senzor su se pokazali punim pogotkom jer su amateri iz cijelog svijeta naprosto podivljali za uređajem. Kako profesionalci i napredni korisnici ne bi bili zaboravljeni, opet se za to pobrinuo Canon modelom EOS 5D koji je i danas - nakon devet godina - još uvijek cijenjen kao komad hardvera, usprkos pojavi nasljednika (Mark II i III).

U priču o digitalnim fotoaparatima lako se moglo uključiti i pametne telefone, no to je druga i duga priča...