Inteligentni strojevi nisu stvar nikakve budućnosti, oni su među nama, upravljaju proizvodnim procesima i ljude izbacuju s poslova. Roboti nadziru poslovanje hotela, govore čistačicama koju sobu treba očistiti i nadziru ih koliko brzo to rade. Roboti upravljaju programerima softvera, nadziru njihove klikove i pomicanja mišem i smanjuju im plaću ako rade presporo. Prisluškuju zaposlenike call centara, govore im što trebaju reći, kako će to izgovarati i drže ih stalno i maksimalno zaposlenima. Dok smo mi očekivali da se na cestama pojave samohodna vozila, roboti su stigli u obliku nadzornika, načelnika i upravitelja srednjeg ranga.

Ovi automatizirani sustavi mogu otkriti neučinkovitosti koje ljudski menadžer nikada ne bi uočio; trenutke praznog hoda između dva razgovora, zadržanje kod automata za kavu nakon odrađenog zadatka, novu rutu koja bi mogla ubrzati raznošenje paketa... Nevolja je u tome da je ono u čemu umjetna inteligencija vidi neučinkovitost algoritma, za radnike znači posljednju oazu predaha i autonomije. Optimiziranjem ovih malih stanki i gušenjem posljednjih rezervata slobode njihovi poslovi postaju sve intenzivniji, stresniji i opasniji.

Novinar Josh Dzieza posljednjih je nekoliko mjeseci razgovarao s više od 20 radnika u šest zemalja i svoja zapažanja opisao u podugačkom članku za Verge. Nije mu trebalo dugo da shvati bit: mnogi od njih ne strahuju da bi im se roboti mogli uplesti u posao; roboti su već postali njihov šefovi!

Posljedice automatiziranog upravljanja najvidljivije su kompanijama poput Amazona. Gotovo svaki aspektom rada u skladištima tvrtke upravlja se softverom, od određivanja radnog vremena i propisivanja normi, do dijeljenja otkaza zbog sporosti. Svaki radnik ima točno određenu količinu predmeta koje mora obraditi ​​po satu, a ako mu to ne uspije, automatski slijedi otkaz.

Dva, tri nadzornika na 300 radnika kontrolira njihovu efikasnost s laptopom u ruci, opisuje radni dan djelatnik Amazona. Treba skinuti predmet s pokretne trake, pritisnuti gumb, staviti ga u kutiju, ponovno pritisnuti gumb, i tako u krug. Šefovi svako malo na glas govore koliko je brz koji radnik; oni najbrži dobivaju amazonsku valutu s kojom mogu kupovati Amazon Echos zvučnike i majice tvrtke. Oni najsporiji dobivaju otkaz.

'Ne prestaješ, doslovno ne prestaješ. Kao da bez prestanka trčiš deset sati', kaže radnik, danas invalid rada.

ProPublica, BuzzFeed i drugi mediji objavili su prošle godine priče o Amazonovim dostavljačima koji su se doslovce zaletavali u druga vozila i pješake pokušavajući na vrijeme dovršiti zahtjevne rute, algoritamski generirane putem mobilne aplikacije.

Reveal je utvrdio da je svaki deseti Amazonov radnik na punom radnom vremenu 2018. pretrpio ozbiljne ozljede, što je više nego dvostruko od nacionalnog prosjeka za sličan posao. Bolovi u leđima i koljenima te drugi simptomi stalnog naprezanja toliko su česti da je Amazon instalirao automate s tabletama u svojim skladištima.

Amazon je još 2014. počeo uvoditi robote u posao; počelo je s preuzimanjem robe u skladištu. Bili su toliko učinkoviti u onome što rade da je trebalo zaposliti triput više ljudi na ostalim poslovima. No roboti su promijenili i prirodu posla: umjesto da hodaju po skladištu, radnici sad stoje u kavezima i miču predmete s polica koje im dostavljaju roboti.

Roboti su nemilosrdni i ne staju pa je lani u Amazonovim skladištima došlo do pobune radnika. Na prosjed ih je nagnalo automatizirano upravljanje zbog kojeg ljudi ne mogu otići ni na zahod. U Kaliforniji su otpustili radnicu jer je zbog vijesti o smrtnom slučaju u obitelji prekoračila kvotu slobodnog vremena u satu. U Minnesoti radnici su se pobunili jer im ne ostavljaju vremena ni za kupaonicu ni za molitvu. Jednostavno, da bi zadovoljili strojeve, radnici su i sami morali postati strojevi.

Povijest pamti velike promjene koje su dolazile s industrijskim revolucijama, no ova je, čini, gora od svih dosadašnjih. najvećeg krivca nije teško pronaći: digitalizacija gospodarstva i novi načini organiziranja rada koji idu s njom. Dovoljno je pogledati maloprodaju: radnici više ne stoje u trgovinama i ne čekaju kupce; s e-trgovinom njihove uloge su podijeljene.

Neki rade u skladištima, gdje non-stop ispunjavaju naloge, a drugi rade u pozivnim centrima, gdje odgovaraju na bezbrojna pitanja. U oba prostora radnici su podvrgnuti intenzivnom nadzoru. Svaki njihov pokret skenira se i ti se podaci prosljeđuju automatiziranim sustavima koji se brinu da svi rade maksimalnim kapacitetom.

Jeftini senzori, umrežavanje i strojno učenje, sve to omogućilo je automatiziranim sustavima upravljanja da preuzmu nadzornu ulogu - i to ne samo u strukturiranim okruženjima poput skladišta, već svugdje gdje radnici nose takve uređaje. Gig platforme poput Ubera prve su iskoristile ove tehnologije, ubrzo su ih slijedili dostavljači, restorani i razne druge industrije.

Nadzor nad radnicima nikad nije bio veći, još od pojave štoperice. Samo što sad prljave poslove ne odrađuju menadžeri nego strojevi. I to je razlog zašto sve tvrtke koje najagresivnije slijede ove taktike sve više nalikuju jedna drugoj: hrpa slabo plaćenih, lako zamjenjivih radnika, zaposlenih na određeno vrijeme ili ugovor o djelu, na samom dnu; i mala grupa dobro plaćenih dizajnera softvera za upravljanje proizvodnim procesima pri vrhu.

Ovo nije industrijska revolucija o kojoj su govorili Elon Musk, Mark Zuckerberg i drugi iz Silicijske doline. Nitko ne brine o tome kako je raditi na pokretnim trakama, skladištima, u trgovinama, za upravljačem vozila ili u call centrima. Koga briga kad će već sutra te poslove preuzeti roboti.

Jedino je pitanje što će i za koga roboti proizvoditi i za koga razvrstavati robu po skladištima. Jer ni robotima ni umjetnoj inteligenciji ne trebaju ni jeftine krpice iz Kine, ni brza hrana iz dostave, ni informacija iz pozivnog centra. A kako će njima onda biti, to će biti njihova briga.