Ne tako davno na raspolaganju nismo imali puno više od memorije ugrađene u naša stolna računala. Kad bismo ju popunili, morali smo se oslanjati na floppy diskove i slične oblike prijenosne vanjske memorije koji su bili korisni, ali daleko od dovoljnog. Kad bismo i to popunili, morali smo početi brisati datoteke koje nismo neposredno trebali.

Brisanje podataka već neko vrijeme nije u modi, za što možemo zahvaliti kombinaciji pada cijene i povećanja kapaciteta memorije te usponu računalstva u oblaku, u koje također pohranjujemo sve više i više dijelova naših digitalnih života.

Prostora za pohranu - lokalno i u oblaku - toliko je da je trenutno teško zamisliti kako bi ga ikad mogli popuniti. Dok ovo pišem u džepu hlača imam dva prijenosna USB diska koji zajedno imaju 68 GB prostora, dok je u ruksaku prijenosni čvrsti disk kapaciteta jednog terabajta. Nijedan od njih nije posve popunjen. Raspoložive gigabajte i terabajte na servisima dostupnima online prestao sam i brojati.

Ipak, nije nemoguć scenarij u kojem će nam prostora za pohranu ponestati. Naprotiv.

Naime, strelovito brz uspon količine raspoložive memorije prati iznimno brz ritam kojim stvaramo nove podatke. Svakog dana 3,7 milijardi ljudi spojenih na internet kreira oko 2,5 trilijuna bajtova podataka. Tijekom posljednje dvije godine nastalo je 90 posto svih ikad stvorenih podataka na svijetu. Sa sve većim brojem pametnih uređaja povezanih s internetom stvari taj će broj samo još više rasti.

Svi podaci čovječanstva u ormaru za odjeću

Računalni oblak nudi ogromne mogućnosti pohrane podataka, ali ne i neograničene. Na kraju, i to su samo nečija računala, bez obzira koliko velika bila. Nastavimo li ovim tempom, neće proći dugo prije no što ćemo se suočiti s ogromnim jazom između korisnih podataka koje stvaramo i mogućnosti za njihovu pohranu.

Kad bi se to moglo dogoditi? Do 2025. godine čovječanstvo će proizvesti više od 160 zetabajta podataka, od čega ćemo moći pohraniti oko 12,5 posto, piše Digital Trends.

Kako riješiti taj problem, ako nam gradnja novih kapaciteta neće moći pomoći? Hyunjun Park i Nathaniel Roquet pokrenuli su startup Catalog koji nudi nesvakidašnji odgovor: pohranit ćemo ih u DNK.

Park i Roquet su znanstvenici s američkog sveučilišta MIT. Razvili su tehnologiju za koju vjeruju kako bi mogla preobraziti način na koji pohranjujemo podatke jer ćemo sve podatke kojima trenutno raspolažemo moći lijepo pospremiti u prostor veličine ormara za odjeću.

Kako su oni to zamislili? Pa, namjeravaju enkodirati podatke u ljudsku DNK. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali Park i Roquet misle ozbiljno. Podržava ih niz vodećih profesora sa sveučilišta Harvard i Stanford, a privukli su ulaganje vrijedno devet milijuna američkih dolara.

Ne, ne namjeravaju nas pritom pretvoriti u mutante već upotrijebiti DNK izrađen od sintetičkih polimera koji nije računalni kod bilo čega živućeg. Ipak, konačni proizvod neće se razlikovati od nečeg što je moguće naći u živoj stanici.

Nekoliko redova veličine veći kapaciteti

Zamisao o pohrani informacija u DNK stara je skoro koliko i otkriće dvostruke zavojnice DNK 1953. godine, za što su bili zaslužni James Watson i Francis Crick. No, dosad je niz uskih grla priječio korištenje ogromnih potencijala za računalnu pohranu.

Tradicionalni pristup pohrane podataka temeljen na DNK modelu fokusirao se na sintetiziranje novih molekula DNK, mapiranje sekvenci bitova prema sekvenci temeljna četiri para DNK i stvaranje dovoljno molekula koje će predstavljati sve brojeve koje želite pohraniti. Taj je postupak spor i skup.

Catalogov pristup baziran je na razdvajanju procesa sinteze od procesa enkodiranja. U toj tvrtci stvaraju ogromne brojeve temeljem tek nekoliko različitih molekula (što pojeftinjuje postupak) i potom enkodiraju informaciju stvaranjem ogromne raznolikosti korištenjem unaprijed napravljenih molekula.

Može se reći kako je tradicionalni pristup bio kao da stvarate čvrste diskove sa svim vašim podacima unaprijed upisanim, tako da ih nije moguće obrisati. Želite li pohraniti druge podatke morate iznova napraviti nove čvrste diskove.

Catalogov pristup sličniji je masovnoj roizvodnji praznih čvrstih diskova koje potom punite enkodiranim informacijama kad i kako vam odgovara. Pritom može pohraniti količine podataka od kojih pamet staje. Kao primjer su koristili enkodiranje knjiga poput Vodiča kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa.

Ali to je tek vrh vrha sante leda jer u DNK mogu pohraniti milijun puta više podataka nego u SSD disk istog volumena. I daleko više ako podacima nije potrebno odmah pristupiti.

Catalog podatke pretvara u kuglice sintetičkog polimera. Kako bi im pristupili, znanstvenici ih moraju izvaditi, dodati ih vodu i očitati ih koristeći sekvencer za DNK. Tako dobiju temeljne parove DNK koje je moguće pretvoriti u jedinice i nule te tako doviti računalno čitljive i obradive podatke. Postupak traje barem nekoliko sati.

Zbog tog vremenskog odmaka isprva ciljaju na korisnike kojima on ne predstavlja problem, poput arhiva koji u te svrhe trenutno koriste magnetne vrpce, kao i sve koji imaju potrebu pohranjivati ogromne količine podataka na dulje vrijeme. Stoga se ne čini izvjesnim kako će u dogledno vrijeme taj način biti praktičan i nama običnim korisnicima, koji se više oslanjamo na brzu dostupnost podataka.

No, mogućnosti su zanimljive, uzbudljive i potencijalno rizične. U takvim bi kuglicama, recimo, mogli nositi sve podatke vezane uz naše zdravstveno stanje - rentgenske snimke, rezultate krvih pretraga i magnetne rezonance... - tako da su nam razmjerno brzo dostupni, a da pritom nisu u računalnom oblaku gdje ih se mogu dokopati hakeri.

U Catalogu trenutno vode nekoliko pilot projekata kako bi pokazali kako je moguće učinkovito koristiti ovu tehnologiju. Uvjereni su kako je riječ o potencijalno jednom od najvećih otkrića našeg doba.