Drugim riječima, studija utemeljena na analizi kromosoma Y, koju uz dr. Primorca potpisuje i nekoliko zvučnih znanstvenih imena – dr. Damir Marjanović, šef sarajevskog Laboratorija za forenziku, hrvatski antropolog akademik dr. Pavao Rudan, čelnik odjela za evolucijsku biologiju estonskog Instituta za staničnu i molekularnu biologiju Richard Villems te istraživač s Odjela za genetiku američkog sveučilišta Stanford dr. Peter A. Underhill, pokazuje da su Hrvati genetski pretežno (oko 45 posto) starosjedioci na Balkanu s kojeg se nisu micali još od prije posljednjeg ledenog doba (više od 20.000 godina), a mnogo manje (10 - 30 posto) Slaveni, koji su u ove krajeve, ako je vjerovati povijesnim zapisima bizantskog cara Konstantina VII (912.-959.), stigli negdje u sedmom ili osmom stoljeću.

Iz teksta nazvanog 'Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata', objavljenog u CMJ-ovu zborniku radova 7. konferencije Međunarodnog udruženja za primijenjene biološke znanosti u forenzičkoj, antropološkoj i medicinskoj genetici, proizlazi da Hrvati oko 30 posto svojih gena duguju došljacima iz više smjerova, uključujući Aziju iz koje su stizali u dugom periodu što se protezao od 5000 godina p. n. e. do razdoblja kada iz područja današnje Ukrajine posljednji stižu Slaveni (Hrvati) od 500 do 800 n. e., oko 15 posto doseljenicima s Bliskog istoka koji su u Europu u razdoblju od 8 do 9 tisuća godina p. n. e. donijeli poljoprivredu, te 10 posto doseljenicima iz Zapadne Azije koji su u naše krajeve došli oko 10.000 godina p. n. e. (pogledajte grafikon dolje desno).

Moglo bi se stoga zaključiti da mi, koji se danas volimo nazivati Hrvatima, a nerijetko se i identificirati s mitskim prizorom dolaska na more što ga je kistom ovjekovječio Oton Iveković, zapravo gotovo uopće nismo Hrvati niti Slaveni već smo od nekog plemena koje je nosilo takvo ili slično ime, preuzeli naziv i jezik. Ova ideja podsjeća na priču o Rusima koji zapravo jesu Slaveni, ali se danas nazivaju imenom koje su svojevremeno nadjenuli svojim riđokosim vikinškim okupatorima (rusi – crveni, riđi).

Dakle, Hrvati su se pomiješali s većinskim balkanskim starosjediocima, a u genskoj mapi današnjeg stanovništva ostavili su tek manji trag.

Besmislene granice, podjele i određenja

Dr. Neven Budak, predstojnik Katedre za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da kao povjesničar nije u mogućnosti procjenjivati valjanost rezultata objavljenih genetičkih istraživanja, no pita se što to uopće njihovi autori podrazumijevaju pod pojmom 'Hrvati'.

'Kao povjesničar moram se pouzdati u rezultate objavljene u CMJ-u, iako mogu postaviti pitanje odabira uzoraka na temelju kojih su oni dobiveni', rekao je za tportal dr. Budak.

'Naime, promatramo li populacije Hrvatske i BiH kao dvije odvojene skupine, postavlja se pitanje, kojim su to granicama te dvije populacije odvojene? Današnje granice potječu otprije tri stoljeća i teško je povjerovati da odražavaju bilo kakvu genetičku različitost dviju populacija. Što se tiče uzorka, i tu bi se moglo postaviti pitanje, je li stotinjak ispitanika iz kontinentalne Hrvatske naspram tristotinjak iz priobalja i s otoka dovoljno za donošenje zaključaka?

Međutim, osnovno pitanje glasi: što istraživači koji su objavili ovaj rad smatraju pod pojmom 'Hrvati'? Jesu li to stanovnici današnje Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost (to bi, vjerujem, bio jedini ispravni odgovor) ili se radi o Hrvatima po nacionalnosti? U potonjem slučaju, istraživanja ove vrste su besmislena', upozorio je dr. Budak.

Hrvatski povjesničar ističe da je nemoguće dovoditi u vezu današnju nacionalnu pripadnost nekog stanovništva s njegovim biološkim podrijetlom.

'Pripadnost nekom narodu stvar je identiteta, odnosno izbora, a ne genetike. Postoje brojni primjeri naroda koji su nestali ne zato jer su bili fizički likvidirani, nego zato jer su promijenili identitet. Primjera radi, gdje su danas Franci, Langobardi, Avari? Ako se prisjetimo kako su katolička sela u Hrvatskoj i BiH prelazila na pravoslavlje i obrnuto, jer nije bilo odgovarajućih svećenika, pa su to danas Srbi ili Hrvati, a mogli su biti obrnuto, samo da nisu promijenili vjeru, što nam onda o njihovom porijeklu mogu reći genetička istraživanja?'

Budak smatra da je za povjesničare u rezultatima provedene studije najzanimljivija činjenica da se velik dio populacije na ovim prostorima održao tijekom cijele poznate povijesti, unatoč svim migracijama, ratovima i pustošenjima o kojima nam govore povijesna vrela.

'To se uvelike slaže s mišljenjem povjesničara po kojem doseljenici u ranom srednjem vijeku nisu bili brojni i nisu izbrisali staro rimsko i predrimsko stanovništvo, kako se dugo vjerovalo. Povjesničari danas vjeruju da je stanovništvo ovih prostora, bez obzira na svoju današnju nacionalnu pripadnost, mješavina pretežito starosjedilačkog stanovništva i manje brojnih doseljenika iz ranog srednjeg vijeka i kasnijih razdoblja. No to ne znači da možemo reći kako Hrvati nisu Slaveni, jer nitko nije Slaven po genskom podrijetlu, nego po jeziku koji govori, a nekada je to bio i po načinu života i vjerovanjima', zaključio je dr. Budak.

To nije ni za dodiplomski iz populacijske genetike!

No 'Primorčevo' istraživanje već se ranijih godina našlo na udaru kritika brojnih drugih hrvatskih stručnjaka koji su mu, među ostalim, zamjerali kvantitetu i kvalitetu genetskog uzorka. Iste primjedbe stoje i danas.

Hrvatski genetičar, pročelnik Katedre za imunologiju i medicinsku genetiku na splitskom Medicinskom fakultetu dr. Janoš Terzić za tportal je istaknuo da je, 'kada se gleda kvaliteta nekog znanstvenog rada, važno vidjeti gdje je rad objavljen, baš kao što je važno jesi li pobijedio u utrci na 100 m u svom školskom razredu ili na Olimpijadi'.

'Treba imati u vidu da je priča objavljena u časopisu koji ima impact factor (IF) malo viši od 1, dok je u najboljima IF čak 34. Jednako tako, taj članak je esej bez konkretnih rezultata, tj. poziva se na ranije objavljene studije. Rezultati na temelju kojih Primorac zaključuje o našem porijeklu dobiveni su na 80-tak ispitanih Hrvata/Hrvatica. Ni osrednji znanstveni časopisi (s IF-om oko 5) ne žele ni uzeti u razmatranje istraživanja koja su dobivena na manje od 500 ispitanika (plus 500 kontrola) zbog toga jer manje studije često dovedu do pogrešnih zaključaka', naglasio je Terzić.

'Kako u članku na kojem se bazira cijela priča uopće nema znanstvenih rezultata i kako to nije objavljeno u dobrom ili vrhunskom znanstvenom časopisu, očito je da je jedina svrha cijele priče bila lažno prikazivanje Primorca kao vrhunskog znanstvenika i njegova medijska promocija', zaključio je Terzić.

Hrvatski molekularni biolog dr. Boris Lenhard, voditelj skupine za računalnu biologiju na Sveučilištu Bergen, također smatra da sporni uradak ne zadovoljava kriterije pravog znanstvenog rada.

'Osoba koja iz ranije objavljenih sastava markera zaključuje da su Hrvati srodni Laponcima nema dovoljno znanja populacijske genetike za dobiti prolaznu ocjenu na dodiplomskom ispitu iz istoimenog predmeta, a kamo li nešto više od toga. Ako pak netko želi zaključiti da su 'Hrvati starosjedilačka nacija na Balkanu', onda bi možda bilo pristojno ne prešutjeti da su podjednako tako starosjedilački na Balkanu i Slovenci i Bošnjaci i Srbi', komentirao je na znanstvenom portalu Connect Lenhard.

CMJ: To je samo mišljenje, a ne konačna istina

Urednica CMJ-a dr. Ana Marušić, Pročelnica Katedre za istraživanja u biomedicini i zdravstvu, kaže da joj je drago da je članak objavljen u njezinom časopisu izazvao polemiku u znanstvenoj zajednici.

'To i jest svrha članaka u kategoriji tzv. naslovne stranice (Cover Page). Najčešće u toj kategoriji objavljujemo mišljenja i ponekad izazovne hipoteze o nekim znanstvenim pitanjima.'

'Premda se ne radi o izvornom znanstvenom članku, praksa je časopisa da i za takve tekstove provede međunarodnu recenziju. Svi autori su potpisali svoje izjave o autorstvu i opisali svoj doprinos, što je i otisnuto na kraju članka. Polemika o mišljenjima iznesenima u članku svakako je dobrodošla i svaki zainteresirani znanstvenik može svoje mišljenje napisati u standardnoj formi pisma uredniku', zaključila je dr. Marušić.

Primorčeva ideja trebala se učiti u školama!

Konačno, usred ove novonastale bure valja se prisjetiti one još veće iz 2005. što ju je izazvala vijest da su slični zaključci Dragana Primorca trebali postati sastavnim dijelom školskog kurikuluma, odnosno da se njegova priča o drevnim Hrvatima, iako je bilo jasno da se radi tek o svojevrsnoj hipotezi, trebala poučavati u školama na satovima povijesti.

Protiv takvog prijedloga u to je vrijeme prosvjedovao veliki broj uglednih hrvatskih znanstvenika, među kojima i dr. Ivan Đikić i dr. Miroslav Radman, a o cijelom slučaju pisao je i ugledni časopis Nature.

'Hrvatski znanstvenici su ljuti. Vjeruju da njihov ministar znanosti navodi nastavnike na promicanje tvrdnje kako su Hrvati samo u dalekom srodstvu s ostalim slavenskim narodima, primjerice Srbima. Također tvrde da stav o rasnim razlikama između Hrvata i Slavena ne prihvaćaju genetičari te da je isti potencijalni fitilj za balkanske krajeve, nedavno rastrgane građanskim ratom', prenio je tada Nature.