Colossal Biosciences, tvrtka najpoznatija po svom planu genetskog inženjeringa zamjenskih vrsta nekolicine ikoničnih izumrlih životinja, ovog je tjedna objavila značajan napredak prema de-ekstinkciji tasmanskog tigra, poznatog i kao tilacin.

Tilacin je bio tobolčar mesožder koji je proglašen izumrlim 1936. godine, nakon desetljeća lova i gubitka staništa. Prema priopćenju za medije, Colossal je izvijestio da je njegov rekonstruirani genom tilacina dovršen 99,9 posto, s preostalih 45 praznina koje će pokušati zatvoriti kroz daljnje sekvenciranje u nadolazećim mjesecima.

Prošle godine je tim istraživača, nevezan za Colossal, po prvi put uspio izdvojiti RNA iz tilacina, što je prepoznato kao veliki znanstveni uspjeh. Colossal je u svom nedavnom priopćenju naveo da su uspjeli izolirati duge lance RNA iz 110 godina starog uzorka tilacina očuvanog u etanolu.

Colossal je 2022. godine najavio da će pokušati 'de-ekstinktivirati' tilacina; budući da nijedan živi primjerak tilacina ne postoji, de-ekstinkcija zapravo podrazumijeva stvaranje zamjenskih vrsta koje će izgledati i funkcionirati kao izvorne životinje. Te zamjenske vrste neće biti 100 posto tilacini, mamuti ili dodo ptice, ali će biti genetski inženjeringom prilagođene kako bi ispunile iste ekološke uloge.

Tilacin se često naziva tasmanskim tigrom ili tasmanskim/marsupijalnim vukom, iako nije blisko povezan ni s tigrovima ni s vukovima. Kako bi oživio ovu životinju, Colossal planira genetski modificirati stanice tobolčara vrste Sminthopsis crassicaudata, najbližeg živućeg rođaka tilacina, kako bi stvorili što vjerniju zamjenu, piše Gizmodo.

Iako je rekonstruirani genom gotovo savršen, dio genetike nepovratno je izgubljen, kao što je bio slučaj s izumrlim božićnim štakorom, što je istraživački tim koristio kao studiju slučaja. Član tog tima, sada savjetnik u Colossalu, izrazio je skepticizam prema ulaganju resursa u takve projekte, ističući da bi sredstva mogla biti bolje iskorištena za očuvanje živih vrsta.

Colossal je također postigao napredak s genomima živućih vrsta, poput sjevernog quolla, povećavši njegovu otpornost na toksine invazivnog krastaša. Ova intervencija mogla bi spasiti ugrožene vrste, no postavlja se pitanje hoće li Colossal naučiti iz prošlih grešaka kada su unesene vrste poput krastaša nepredviđeno uništavale ekosustave.

Pitanje etike i dugoročnih posljedica tih manipulacija ostat će otvoreno sve dok se konačni rezultati ne pokažu, možda u šumama Tasmanije.