Karte smo kupili preko sustava Entrio, no već smo se tada malo namučili jer su svi termini bili zauzeti, a za prvi sljedeći čekali smo gotovo tjedan dana. Izabrali smo četvrtak 2. studenog u 13 sati. U tvornici su nam tog dana rekli da to nije ništa neobično jer je interes doista velik - govore nam da su od 7. listopada dosad ugostili 400 ljudi.

U grupi nas je bilo 19, a sve nas je na ulazu dočekala simpatična gospođa u tamnoplavoj jakni s logom Rimca, kakvu je nosio i naš vodič Hrvoje. Prije nego što smo se zaputili prema tvornici, na tabletu smo upisali svoje podatke i mail, a potom i izjavu o 'povjerljivim informacijama'.

Zatim su nam uručene iskaznice na kojima piše 'Visitor' (Posjetitelj), uz uređaje za audio vodstvo kako bismo, s obzirom na omanju buku u tvornici, bolje čuli našeg vodiča. Tura se održava na engleskom jer, osim domaćih, velik je broj stranih posjetitelja, kao što je bio slučaj i na našoj turi, na kojoj nam se pridružilo nekoliko ljudi iz Italije, koje su najviše fascinirali izloženi električni automobili.

Kad smo svi bili spremni, naš vodič Hrvoje doveo nas je u, logičnim slijedom, predvorje tvornice. Zastali smo pokraj izloženog prvog serijskog modela Rimac Automobila – Concept_One – javnosti predstavljenog 2011. godine. Drugi model imao je premijeru 2016. Na većini mjesta u tvornici fotografiranje je zabranjeno, no ne i u predvorju, pa smo uzeli nekoliko minuta kako bismo fotkali ovaj model jer ga dio nas (između ostalog i autorica ovih redaka) još nije vidio uživo. Pritom nas je Hrvoje podsjetio da je najnoviji hiperautomobil - Nevera - dosad oborio više od 23 svjetskih rekorda za ubrzanje.

No prije nego što je počeo s prezentacijom, Hrvoje nas je uputio prema ormarićima u koje smo spremili svoje stvari i potom obukli jednokratnu zaštitnu odjeću. Krenula je zatim kratka prezentacija za sve koji nisu upoznati s povijesti Rimac Automobila. Da budemo precizniji: Rimac grupa ujedinjuje dvije kompanije - Rimac Bugatti i Rimac Technology. Prva se bavi proizvodnjom automobila (Bugattija i Nevere) dok je druga usredotočena na razvoj i proizvodnju komponenti.

Rimac je glavni izvršni direktor sve tri tvrtke te i dalje najveći pojedinačni dioničar holdinga s nešto više od 23 posto udjela. Nakon njega dolazi Porsche s udjelom većim od 20 posto, a zatim SoftBank, Hyundai, Goldman Sachs i drugi investitori.

Predstavljena je i povijest tvrtke, uz usporedbu fotografije Rimca u garaži 2010. godine s fotografijom nastalom 13 godina kasnije, na kojoj stoji uz više od 2100 svojih zaposlenika. Hrvoje je ispričao kako je Rimac vrlo rano krenuo s inovacijama, prisjetivši se futurističke rukavice koja je po njegovoj tadašnjoj ideji ubrzo trebala zamijeniti tipkovnicu miša. Rukavica je nastala kao maturalni rad Rimca i njegovog kolege, a Hrvoje je spomenuo da je Mate za nju na različitim sajmovima osvojio i nagrade. Vratili smo se zatim u sadašnje vrijeme i još podataka.

U tvornici na Jankomiru zaposleno je više od 700 ljudi, a imaju 45 nacionalnosti, navodi vodič. Od ukupnog broja zaposlenika, većina radi u Hrvatskoj (89 posto), a manji dio na lokacijama tvrtke u ostatku Europe – u Berlinu u Njemačkoj, u Warwicku u UK-u te u Mlasheimu u Francuskoj, koliko smo uspjeli zapisati s prezentacije. Prosječna dob zaposlenih je oko 32 godine, a prednjače inženjeri (54 posto).

S obzirom na to da smo se u terenskom dijelu novinarskog posla nekoliko puta našli u pogonima raznih tvornica, većih i manjih, moramo primijetiti da u Rimcu nije bilo toliko strke, žurbe, skakanja ili nervoze među radnicima nego se sve radilo u mirnijem i staloženijem tonu; barem je to bio naš prvotni dojam.

Iako se u Svetoj Nedelji gradi kampus od 200.000 četvornih metara ukupne i 95.000 kvadrata radne površine, pogon na Jankomiru ostat će aktivan - ondje će se proizvoditi dijelovi za Neveru, ali i komponentne za manje serije. No iz tvrtke nam kažu da ih veseli to što će se veći dio proizvodnje ipak preseliti u Svetu Nedelju jer im prostor predstavlja najveći problem, posebno po pitanju Nevere, koju razvijaju na dvije lokacije.

'Imamo poslovanje na dva fronta – Bugatti Rimac za hiperautomobile i Rimac Technology s tehnologijom. Linije s baterijama grade se i na kampusu. Jankomir se zadržava kao objekt, neki ljudi će ostati u njemu, kao i ono što nećemo stići premjestiti. Kreće polako useljavanje na kampus: linija Nevera se seli, a komponente i nove baterijske linije se postavljaju na njemu – to je neki fokus operativnog dijela sljedećih mjeseci', govore nam iz tvrtke.

Na pitanje kako to da su odlučili krenuti s javnim turama, odgovaraju nam da su to već ranije htjeli organizirati, no morali su najprije osigurati uvjete zbog ograničenog prostora i cjelokupne proizvodnje.

Iz predvorja smo nakon prezentacije stepenicama krenuli prema uredskim prostorima, a oni vrve ljudima. Na katu su smješteni inženjeri dok se u prizemlju nalazi proizvodnja.

Očigledno su inženjeri i inženjerke već navikli na nepoznate ljude koji im prolaze pored radnih stolova tijekom tura jer nas, zadubljeni u svoje poslove, nisu previše doživljavali. Buke nema, tek pokoje tipkanje po tipkovnici. Iako su ljubimci dopušteni u tvrtki, nismo nažalost vidjeli nijednog. Imaju i odvojene sobe za sastanke, a one, kaže nam vodič Hrvoje, nose nazive Rimčevih idola iz automobilske industrije, od Richarda Hammonda do Pierrea Veyrona.

Posjetitelje je, naravno, zanimalo i kako se kreću plaće kod Rimca. Iz tvrtke su ustvrdili da prosječna plaća u cijeloj tvrtki iznosi oko 2000 eura. Prema zadnjim javno dostupnim podacima za 2021., prosječna bruto plaća iznosila je 18.422 kune, a neto 11.923 kune.

Hrvoje nas je odveo do odjela tapeciranja, a laički rečeno - sve što se nalazi unutar Nevere nastaje u tom odjelu, od volana do sjedala. U ponudi imaju pravu kožu i širok izbor boja, ali i alkantaru za one koji se brinu o okolišu. Za tapeciranje Nevere potrebno je do tri tjedna. Nakon tapeciranja došli smo do odjela ožičenja, gdje se ručno sastavljaju svi kabeli za automobile, odnos plete živčani sustav Nevere.

Cijela procedura prilično je složena i precizna pa se sastavljeno ožičenje oprezno testira kako bi se ispitali žica, spoj i konektori. Kako je Hrvoje naveo, u Neveri se nalazi oko 25 kilometara žice te tisuće spojeva i konektora.

Dolazimo potom do većini vjerojatno najzanimljivijeg dijela, odnosno onog kojem se većina posjetitelja radovala - proizvodnog pogona koji izdaleka (a kasnije i izbliza) djeluje kao kakva apoteka. Ondje nam je dopušteno i fotografiranje, barem s 'balkona'. Vodič Hrvoje pojašnjava nam da se sklapanje automobila odvija u četiri zone.

Prvu čini postavljanje ožičenja i klimatizacijskog sustava, u drugoj zoni su pogonski dijelovi, u trećoj baterije i visokonaponske komponente, a u četvrtoj slijedi 'grand finale' i montaža lakiranih vanjskih dijelova. Rimac Automobili u tom dijelu nisu sami te su u suradnji s kultnim dizajnerskim studijem Pininfarina napravili seriju od 150 novih električnih hiperautomobila - Rimac Nevera i Pininfarina Battista. Ukupno, dakle, 300 automobila - 150 Nevera i 150 Battista.

Za Pininfarinin automobil Rimac Automobili razvili su električni pogon, softver i hardver te baterijski sustav, a razlika je u dizajnu karoserije. Cijena Nevere iznosi oko dva milijuna eura, na što Hrvoje dodaje da je, s obzirom na to da ne idu u masovnu produkciju i fokusirani su na proizvodnju komponenti i baterijskih sustava, taj hiperautomobil ipak skuplji zato što, kaže, ulažu dodatno vrijeme za sigurnosnu provjeru i testiranje, što može potrajati, pogotovo na crash testovima.

Od narudžbe do gotovog automobila uglavnom prođe oko godinu dana, a ako kupac ima posebnih želja oko dizajna, onda to traje puno duže. Na upit posjetitelja koliko ih je dosad prodano, Hrvoje kaže da nema točan broj, no da je polovica (od 150) Nevera još uvijek slobodna. Plan im je sljedećih godina isporučiti svih 300 (Rimac Nevera i Pininfarina Battista) automobila.

Kasnije smo se spustili kako bismo izbliza vidjeli taj dio tvornice u kojem se sastavljaju komponente, slažu hiperautomobili i proizvode baterije. Prije toga morali smo navući posebne navlake na cipele jer, kako je istaknuo Hrvoje, jako paze na čistoću. Komponente sklapaju na posebnim pokretnim stalcima, tzv. džigovima. Radnici se ne moraju saginjati, već im je sve u razini očiju, a izbjegavaju se tako bilo kakve ogrebotine ili greške na komponentama.

Na kraju ture vodič nas je odveo do garaže u kojoj su izloženi modeli iz faza testiranja, odnosno crash testova, a prepoznali smo i električne bolide studenata s FSB-a. S desne strane se pak nalazi impozantna Rimčeva kolekcija osobnih automobila, od BMW-a do Porschea, no pažnju je svakako ukrao Bugatti, no taj dio nismo smjeli fotografirati.

Za sklapanje automobila potrebno je pet tjedana, nakon čega ide opsežno i rigorozno testiranje, kada provjeravaju svaki detalj - od ovjesa, kočnica, funkcija u vozilu do vodonepropusnosti vrata i prozora. Zatim automobil izlazi na cesti i pred njim je 200-300 kilometara testiranja u vožnji. No sve to ne ide bez odobrenja i testiranja samog Rimca.

Nakon što smo još malo vremena odvojili za kolekciju u garaži - koja svako malo uhvati i pokoji znatiželjni pogled s ulice - pozdravili smo se s našim vodičem. Iz tvrtke su za kraj istaknuli koliko se vesele postepenom useljavanju, a kasnije i otvaranju kampusa u Svetoj Nedelji jer će, kako najavljuju, biti deset puta veći od proizvodnog pogona na Jankomiru.