Ako ste ikad pažljivije promatrali nebo za vedre noći vjerojatno ste bar ponekad primijetili zvijezde padalice, nebeske objekte koji se kreću prividno ogromnom brzinom i iza sebe ostavljaju trag. 

Naravno, nije riječ o zvijezdama već o daleko manjim čvrstim tijelima koja ulaze u Zemljinu atmosferu, pritom izgarajući zbog nastalog trenja.

Objekti veličine kamenčića šljunka obično izgore vrlo brzo, dok oni veličine nekoliko metara u promjeru dospiju puno bliže površini prije no što eksplodiraju.

Jedan od takvih događaja bila je Tunguska eksplozija 1908. godine, tijekom koje je meteor ušao u atmosferu i eksplozijom okončao svoj put iznad Sibira u Rusiji. Toplina nastala zbog eksplozije osjetila se šezdesetak kilometara dalje od točke udara, toliko snažnog da su ga zabilježili i seizmolozi u Velikoj Britaniji. 

Procjenjuje se kako je taj meteor bio promjera većeg od 36 metara i težio gotovo sto milijuna kilograma. Udario je u Zemlju brzinom od oko 54 tisuće kilometara na sat i eksplodirao na visini od oko 8,5 kilometara, pri čemu je zrak oko sebe na kratko vrijeme zagrijao na gotovo 25 tisuća  Celzijusovih stupnjeva. Smatra se kako je eksplozija bila 185 jača od nuklearne bombe.

Sličan incident, iako daleko manjih razmjera, dogodio se 2013. u Čeljabinsku, također u Rusiji.

Ovog puta znanstvenici su uspjeli zabilježiti koliku je silu udar stvorio, količinu svjetla i topline koju je meteor ispustio, kao i točan sastav njegovih ostataka. 

Možemo li se obraniti?

Takvi su događaji rijetki - bilježimo otprilike jedan svakih tristo godina - zbog čega, između ostalog, sve dosad nismo imali odgovor na pitanje zbog čega meteori ponekad eksplodiraju prije no što doista udare u površinu Zemlje. 

Mogući odgovor nudi istraživanje obavljeno pri Sveučilištu Purdue. Prema modelu kojeg su razvili istraživači pomoću računalnih simulacija, superzagrijani zrak nakuplja se ispred meteora i ulazi u njega kroz poroznu površinu. Zbog toga dolazi do strukturalne nestabilnosti uslijed koje nastaju pukotine na površini. 

Povećanje površine pukotine dovodi do povećana trenja i zagrijavanja, što dodatno potiče ulazak zraka u svemirsko tijelo. Taj zatvoreni krug na kraju za posljedicu ima eksploziju. 

Znanstvenici predviđaju kako bi eksplozija meteora mogla biti izbjegnuta ukoliko bi bilo moguće stabilizirati tlak u njemu (primjerice, hlađenjem zraka ispred meteora ili njegovim usporavanjem).

Ta bi obrambena mjera mogla biti korisna kad su manji meteori u pitanju, ali ne i u slučaju onog koji je, kako se pretpostavlja, doveo do izumiranja dinosaura, piše Interesting Engineering.