Profesor Tihomir Marjanac dobro je upućen u mitove o smaku svijeta i zna prepoznati stvarne prijetnje. Mislite li da će sudnji dan izazvati misteriozni Nibiru ili nagla zamjena magnetskih polja na Zemlji, on je tu da vas razuvjeri. No potpuno su mu jasni mogući stvarni scenariji uništenja i za svaki od njih on zna uzroke, mehanizme djelovanja te moguće posljedice.

Asteroidna prijetnja, mit ili stvarnost?

Iz svemira nam prijete različite opasnosti, ali asteroidi privlače najveću pažnju javnosti jer se od njih barem teoretski možemo obraniti, za razliku od većine drugih ugroza kao što su sunčeve baklje, snopovi nabijenih čestica koje izbacuju eksplozije supernova, kaže Marjanac.

Asteroidi su stalni stanari u našem planetarnom sustavu pa postoji realna mogućnost da se u nekom trenutku sudare sa Zemljom, o čemu svjedoče brojni krateri na Mjesecu, ali i na Zemlji. Putanje asteroida stalno se prate jer se s vremenom mogu promijeniti pa nije rijetkost to da neki poznati asteroid 'nestane', da bi ga se ponovo otkrilo nakon nekoliko godina. Asteroidi mijenjaju putanje zbog gravitacijskih utjecaja planeta te drugih relativno bliskih asteroida.

Procjena opasnosti od nekog asteroida temelji se na njegovoj proračunatoj putanji koja se približava Zemljinoj ili je siječe. Međutim, približavanje asteroida Zemlji sigurno će promijeniti njegovu putanju pa će se nakon prolaska našim susjedstvom dalje kretati po izmijenjenoj putanji, a koja ga napokon može dovesti i na kolizijsku putanju!

Koliko će se promijeniti putanja nekog asteroida prilikom prolaska blizu Zemlje, ovisi to o njegovoj masi, tj. o veličini, a ona nam najčešće nije poznata, nego je samo procijenjena. Valja znati da na teleskopskim snimcima asteroid može imati veličinu piksela pa po tome zaista ne možemo znati koliko je stvarno velik, upozorava Marjanac.

Realna opasnost stiže danju

Praćenje asteroida astronomskim metodama ograničeno je na noćno nebo pa o asteroidima koji bi nam se mogli približiti iz smjera Sunca danju gotovo da ne znamo ništa. Poznata Tunguska eksplozija dogodila se u 7.17 30. lipnja 1908., a Čeljabinska eksplozija 15. veljače 2013. u 9.20 po lokalnom vremenu. Ti mali impaktori imali su promjer od desetak metara pa nisu bili uočeni za vrijeme približavanja Zemlji. Kako su bili relativno mali, nisu preživjeli prolazak kroz atmosferu, nego su eksplodirali na visini od desetak kilometara.

Impaktori promjera većeg od kilometra mogu proći kroz atmosferu bez usporenja te udariti u površinu našeg planeta snagom koja višestruko nadilazi energiju sveg nuklearnog oružja na Zemlji, kaže Marjanac. Da bismo mogli na vrijeme otkriti te potencijalne ubojice, trebali bismo imati sustav ranog uzbunjivanja koji bi tvorili sateliti približno na orbiti Venere, ali taj sustav još nemamo.

Strašne posljedice udara asteroida

Premda su se Tunguska i Čeljabinska eksplozija dogodile u atmosferi, ipak su izazvale golemo razaranje tla na velikoj površini. Na primjer, Tunguska eksplozija uništila je sibirsku prašumu na površini od 2150 četvornih kilometara pa bi u današnje doba mogla uništiti npr. cijeli London, u kojem ne bi skoro nitko preživio! Impakt koji bi stvorio krater imao bi znatno veću energiju pa bi posljedice bile još dramatičnije. Stradali bi svi organizmi izloženi stotinama kilometara od mjesta udara, a došlo bi i do promjene klime.

Može li se čovječanstvo obraniti od prijetnji

Tunguska i Čeljabinska eksplozija dokaz su stvarnosti prijetnje iz svemira i razornosti tih događaja. Današnja tehnologija ne pruža nam nikakvu mogućnost obrane od neočekivanih udara asteroida, kaže Marjanac. Da bismo se uopće mogli obraniti od neke prijetnje, moramo znati njen karakter i kada će nas ugroziti.

Ako to znamo dovoljno rano, barem dvije-tri godine unaprijed, možemo planirati neku obranu. Da bismo to mogli, moramo znati svojstva asteroida; veličinu, sastav, masu, parametre putanje. Upravo je to bio cilj istraživanja potencijalno opasnog asteroida Bennu sondom OSIRIS-REx ove godine, objašnjava Marjanac.

Postoji više mogućih postupaka kojima bi se asteroid mogao skrenuti s kolizijske putanje, ali nijedan nije nikada primijenjen ili iskušan, kaže Marjanac. Laicima se obično čini najjednostavnije to da se prijeteći asteroid uništi nuklearnom eksplozijom, no to može izazvati još veću štetu jer će se asteroid s predvidljivom putanjom razbiti na velik broj manjih s nepoznatim putanjama - od kojih svaki ima kinetičku energiju koja nadilazi onu što ju je imao Tunguski impaktor - koji mogu uništiti velegrad, pa mogu pasti na brojna naseljena područja i izazvati katastrofalna razaranja, kao i u oceane, izazivajući megacunamije što će uništiti sve obale i naselja na velikom dijelu planeta.

Dinosauri nisu imali tehnologiju, ljudi je imaju

Dakle, bolje je asteroid ostaviti u jednom komadu i pokušati ga pomaknuti s kolizijske putanje, ali da bi se to moglo, potrebno je napraviti promjenu njegove putanje dok je još vrlo daleko, recimo u blizini Marsa. Za sada se razmišlja o postavljanju raketnog motora na asteroid koji bi ga pomaknuo u novu putanju ili o slanju gravitacijskog traktora - satelita koji bi svojom masom mogao promijeniti putanju asteroida bez spuštanja na njegovu površinu, objašnjava Marjanac.

Problem leži u promjenjivosti orbite asteroida koja se mijenja svakim prolaskom pored nekog planeta, recimo Marsa, pa za dugotrajno planiranje nema puno mogućnosti. Dakle, kaže Marjanac, treba istražiti putanje asteroida, njihov sastav i tražiti način efikasne obrane. Do tada nam preostaje samo okupiti što veći broj istraživača te veći broj teleskopa na Zemlji i u svemiru.

Dinosauri prije 65 milijuna godina nisu imali znanost ni tehnologiju koja bi ih mogla upozoriti na nadolazeću opasnost i zaštititi. Danas ju imamo pa, ako ne želimo nespremni dočekati sudbinu dinosaura, moramo uložiti sav mogući napor da se obranimo. U protivnom, bit ćemo samo jedna od mnogih vrsta koje se nisu mogle, ili nisu znale, obraniti od prirodnih katastrofa, zaključuje Marjanac.