'Premda velik broj influencera koji progovara o svom psihičkom zdravlju nema namjeru time činiti nekome loše, njihov učinak na adolescente može sezati od toga da adolescenti, u želji da budu što sličniji svojim uzorima, poprime i njihove načine fizičkog predstavljanja, komuniciranja, ponašanja, razmišljanja, pa do toga da se poistovjećuju sa simptomima psihičkih poremećaja koji su im prezentirani', upozorava dječji psiholog s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru Krešimir Prijatelj.

Razgovarali smo s njime o jednom od najnovijih trendova na društvenim mrežama – samodijagnozi. Dok neki ljudi pretražuju TikTok i Instagram u potrazi za receptima, vježbama i vijestima, Erin Coleman ispričala je za CNN da njezina 14-godišnja kći koristi te aplikacije za traženje videozapisa o dijagnozama mentalnog zdravlja.

Tijekom vremena, tinejdžerica se počela poistovjećivati ​​s kreatorima te je, prema riječima njezine majke, postala uvjerena da ima iste dijagnoze, uključujući poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), depresiju, autizam, mizofobiju (ekstremni strah od prljavštine i klice) i agorafobiju (strah od izlaska iz kuće). 'Svaki tjedan bi došla s novom dijagnozom. Ako u nekome vidi tračak sebe, misli da i ona ima taj poremećaj', pojasnila je Coleman.

Nakon podvrgavanja testiranju mentalnog zdravlja i medicinskih stanja, njezinoj kćeri nije dijagnosticiran dugačak popis stanja o kojima je nagađala, već ozbiljna tjeskoba. 'Ona čak i sad tvrdi da stručnjaci nisu u pravu', kaže njezina majka.

Platforme društvenih medija, uključujući TikTok i Instagram, posljednjih su godina pod sve većim nadzorom jer mogu mlađe korisnike navesti na štetan sadržaj i pogoršavaju ono što stručnjaci nazivaju nacionalnom krizom mentalnog zdravlja među tinejdžerima. A sad se roditelji bore sa svojom djecom tinejdžerima koji koriste društvene medije kako bi sami sebi dijagnosticirali različita stanja, a taj trend posebno uznemiruje roditelje, psihologe i školske savjetnike.

'Mladi često nemaju kapaciteta otvoreno komunicirati'

Psiholog Krešimir Prijatelj napominje da suvremeno društvo nerijetko nameće određene standarde življenja, ljepote, ponašanja, pa i emocionalnog reagiranja koji su poželjniji od drugih. 'Premda se psihički poremećaji ne doimaju kao nešto poželjno za identifikaciju, oni mnogima mogu biti dio vlastitog procesa kojim racionaliziraju ili olakšavaju nošenje s nedostižnim idealima', navodi Prijatelj.

Mladi, kaže, čine najranjiviju razvojnu skupinu u kontekstu identifikacije s drugima jer uče opažanjem iz svoje okoline i po modelu važnih drugih osoba, a to su u periodu adolescencije upravo njihovi vršnjaci. 'S obzirom na sadržaje na društvenim mrežama koji u značajnoj mjeri promiču mnogobrojne standarde i ideale, poput statusnih simbola, točno određenih karakteristika vanjskog izgleda i načina odijevanja, dio mladih može zaista osjetiti pritisak te razviti anksiozne ili depresivne smetnje. Međutim, dio mladih može samodijagnosticiranje koristiti kao alat za komuniciranje s bliskim ljudima iz svoje okoline', upozorava Prijatelj.

Pritom naglašava da manjak razgovora, socijalnog kontakta i osjećaja empatijske povezanosti mogu biti velike teme o kojima mladi nerijetko nemaju kapaciteta otvoreno komunicirati. 'Upravo zbog toga, dio mladih dolazi do onoga što im je potrebno na sebi specifične načine, kao što je upravo i traženje dijagnoza ili pronalaženje vlastitih simptoma nekih psihičkih poremećaja', pojašnjava nam.

Prije su se djeca i adolescenti često žalili na tjelesne simptome anksioznosti poput trbuhobolje ili glavobolje, a u današnje vrijeme u kliničkoj praksi psiholozi svjedoče sve većem broju adolescenata koji se žale na psihičke smetnje. 'Ipak, niti jedan takav slučaj nikako ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo jer je rizik od opasnosti puno veći od posjeta stručnjaku za psihičko zdravlje', ističe naš sugovornik, dodajući:

'Ipak, s obzirom da je psihičko zdravlje ipak i dalje veći tabu od tjelesnog zdravlja, informacije koje dobijemo od osoba koje se žale na smetnje psihičkog zdravlja potrebno je uzeti s oprezom i provjeriti ih kod stručne osobe kako bi u najmanju ruku maknuli sumnju ili započeli psihologijski ili psihoterapijski tretman vezan uz potrebu za samopostavljanjem dijagnoza'.

'Zaista je nespretno i u jednu ruku stigmatizirajuće nazivati određene karakteristike koje primijetimo kod sebe ili drugih imenom nekog psihičkog poremećaja, ali dokle god iza toga ne postoji ozbiljna zabrinutost osobe da je navedena dijagnoza stvarna i postojeća kod nje, onda je primarni problem usmjeren prema izjednačavanju vlastitog iskustva sa iskustvom pojedinaca koji zaista žive s npr. ADHD-om, pri čemu se njihovo svakodnevno življenje s ovom dijagnozom na neki način umanjuje ili podcjenjuje', ističe Prijatelj dodajući:

'Zapravo, širok pristup velikom broju informacija učinio je svoje u somatskoj medicini, a sada učinke istog vidimo i na planu samodijagnosticiranja psihičkih poremećaja. Doima se kao da je 'guglanje' tjelesnih simptoma zamijenilo 'guglanje' psihičkih simptoma'.

'Često je teško procijeniti stvarno stanje adolescenta'

Jedna od specifičnosti adolescencije je i egocentrizam. Naime, kako Prijatelj navodi, adolescenti u tom razvojom periodu postaju samosvjesni i zaokupljeni sobom, što može dovesti i do vjerovanja da su njihova iskustva jedinstvena i da ih nitko ne može razumjeti.

'Roditelji zbog toga mogu biti zabrinuti jer im je nerijetko teško procijeniti stvarno stanje adolescenta koji se još dodatno teško emotivno otvaraju roditeljima. U ovom slučaju, svakako je najsigurnije riješenje prepustiti dijagnozu osobama koje su stručne u tom području poput psihologa ili psihijatara.

Kad uzmemo u obzir moguće posljedice, puno su tračniji ishodi neprepoznatih i netretiranih psihičkih problema, nego kod situacija u kojima su se samopostavljene dijagnoze od strane adolescenata pokazale neosnovanima. Ipak, u praksi se često može primijetiti kako je i potreba za samodijagnosticiranjem tema koja kod određenog broja adolescenata može biti dio psihoterapijskog tretmana ili indikator potrebe za psihološkom podrškom', napominje Prijatelj.

Nove generacije destigmatiziraju psihičke probleme

No, društvene mreže s druge strane nisu tako loše mjesto – ako se pravilno, kritički i oprezno koriste. Pohvalno je što nove generacije aktivno rade na destigmatizaciji psihičkih problema među mladima, što je ranije bila 'tabu tema'.

Mladi koji doista imaju dijagnosticiran određeni psihički poremećaj mogu doživjeti veće prihvaćanje i integraciju ako na društvenim mrežama uoče sebi slične vršnjake. Psiholog Prijatelj kaže da praćenjem takvog sadržaja mladi mogu i sami osjetiti hrabrost, slobodu i lakše podijeliti svoja iskustva i osjećaje sebi bliskim osoboma što im može biti od velike koristi za njihov socioemocionalni razvoj.

'Podizanjem svijesti o važnosti mentalnog zdravlja upravo na internetu, mladi se mogu lakše identificirati s vršnjacima ili influencerima koji dijele svoja iskustva što može biti veoma ohrabrujuće i dovesti do olakšanja kroz osvještavanje vlastitih poteškoća.

Određen broj adolescenata upravo će i potražiti psihološku podršku nakon što dobije informaciju kako je netko od njihovih vršnjaka ili influencera, koji su im u tom periodu odrastanja izrazito važni, isto potražio pomoć stručnjaka vezano uz svoje psihičko zdravlje', kaže Prijatelj, no pritom upozorava da je važno istovremeno naglasiti mladima i jasno im dati do znanja da osobe koje rade sadržaje za društvene mreže nisu uvijek pouzdan izvor informacija te da nisu stručnjaci za psihičko zdravlje.

'Moramo kritički sagledavati situaciju na internetu'

'Osim toga, influenceri i osobe koje dijele svoja iskustva na društvenim mrežama često ispričaju samo dio svoje priče i nošenja sa psihičkim problemom. Mladi često smatraju kako je život influencera uglavnom onakav kakav se prezentira na društvenim mrežama, ali psihički poremećaji ostaju i iza ekrana, a osobe s njima žive i kad se ugasi kamera.

Upravo zbog toga je s adolescentima je potrebno komunicirati o kritičkom sagledavanju situacija na internetu kako ne bi bez razmišljanja konzumirali sve sadržaje na koje naiđu na društvenim mrežama, naročito kada je riječ o temi kao što je psihičko zdravlje', ističe Prijatelj, dodajući da influenceri i content creatori imaju svoja vlastita iskustva, koja mogu djelovati kao slična onome što sami prolazimo, no ne treba ih izjednačavati s našima.

'To zapravo znači da oblik i stupanj nekog psihičkog poremećaja određuju osobe koje su stručne u tom području, poput psihijatara, psihologa i psihoterapeuta. U praksi imamo prilike svjedočiti kako značajan broj mladih danas koristi psihijatrijske dijagnoze koje si sami postave i prije dolaska na tretman kod stručnjaka za mentalno zdravlje, vrlo često bez utemeljene osnove za samodijagnosticiranje, zbog čega budu u strahu, neizvjesnosti, panici i pod stresom. Ovakav splet događaja kod mladih može vrlo lako dovesti do stvaranja zdravstvene anksioznosti, uvjetovane neprovjerenim informacijama o simptomima i uzrocima bolesti koje su samo pročitali na internetu kod 'doktora Googlea' ', kaže Prijatelj.

'Djecu moramo učiti toleranciji, empatiji i odgovornosti'

Kako je na internetu kritičko razmišljanje ključno, mladima to ipak nedostaje unatoč velikom opsegu znanja i vještina oko digitalnih alata i tehnologije općenito. 'Zbog velike količine informacija i specifičnosti digitalne tehnologije, djeca i adolescenti su često preplavljeni informacijama, neprovjerenim i kojima se manipulira, zbog čega im je teško odrediti relevantnost i vjerodostojnost podataka koji su im prezentirani putem interneta. Mladi često na pitanje znaju li se zaštititi na društvenim mrežama momentalno odgovaraju da znaju, no kada im se postavi pitanje o načinima na koje to čine, odgovor vrlo često izostaje', naglašava psiholog.

Bez obzira na to što odrasli često ne posjeduju dostatne vještine i znanja o korištenju digitalne tehnologije, ono čemu svakodnevno mogu učiti djecu je, ističe Prijatelj, toleranciji, empatiji i odgovornosti.

'Dužnost je upravo nas odraslih osigurati djeci i mladima sigurno okruženje u kojem će neometano razvijati svoje kapacitete i sposobnosti, ne samo intelektualne, već i one koji se odnose na društvenu odgovornost. Budući da ne možemo apsolutno kontrolirati interakciju djece s digitalnom tehnologijom, osim reduciranja izloženosti elektroničkim uređajima, djecu je od najranije dobi potrebno učiti kompetencijama poput emocionalne pismenosti, kritičkom razmišljanju i empatiji. Prvi korak koji mi odrasli možemo učiniti je da počnemo osluškivati djecu i njihove potrebe. Dužnost upravo nas odraslih je stvaranje sigurnog 'offline' i 'online' okruženja u kojem će mladi neometano razvijati svoje kapacitete i sposobnosti', ističe.

Sve više mladih traži pomoć stručnjaka, a psihologa nedostaje

U Hrvatskoj je primjetan značajan porast mladih koji traže psihološku ili psihoterapijsku pomoć, no psihologa kontinuirano nedostaje i u školama i u zdravstvu. Tako mladi, kaže Prijatelj, znaju čekati red u zdravstvenim ustanovama do godinu dana, dok 'privatno' za prvi termin čekaju i po nekoliko mjeseci.

'Red čekanja od po nekoliko mjeseci za termin psihologa kod mladih može biti veoma opasan. Izostanak pravovremenih psiholoških ili psihijatrijskih intervencija prati i drastičan porast psihičkih poteškoća među mladima', upozorava Prijatelj te dodaje da je odgoj djece u digitalnom svijetu dodatna briga za roditelje, jer zbog rapidnog napretka tehnologije, odrasli često nemaju napredna znanja i vještine o korištenju elektroničkim uređajima koja imaju djeca,.

'Da bismo pomogli djeci u izgradi boljeg društva, koje pokazuje više empatije, asertivnosti, ima uspostavljene moralne vrijednosti te posjeduje vještine za nenasilno rješavanje sukoba, potrebno je krenuti od nas odraslih. Ako mi odrasli iskazujemo pozitivne obrasce ponašanja, djeca će imati dobar primjer iz kojeg će moći učiti o vlastitom načinu reagiranja i pogledu na svijet koji će biti temeljen na jasnim društvenim vrijednostima i moralnim načelima', zaključuje Prijatelj.