Priča je zasad uglavnom američka, a ideja je naizgled sasvim razumna i opravdana. Nitko ne može prigovoriti roditeljima što svojoj djeci žele sve najbolje i što čine sve što je u njihovoj moći da ne zaostanu u praćenju školskih programa. Ništa manje važna nije ni socijalizacija jer djeca možda i više nego odrasli trebaju društvo drugih ljudi, naročito vršnjaka, ako žele odrastati kao normalna društvena bića.

Internet i sve sile modernih tehnologija dobre su sluge, ali loši gospodari, upozoravaju psiholozi. Oni hvale i potiču ovakva zajednička učenja i druženja u malim grupama, obično susjeda iz ulice ili kvarta, koji se ne miješaju s nepoznatima i tako smanjuju vjerojatnost da će se zaraziti koronavirusom. No, upozoravaju neki sociolozi i ekonomisti, razmaše li se ovaj trend, to bi dodatno moglo produbiti obrazovni rascjep po rasnoj i klasnoj liniji.

Pandemijske zajednice, takozvani podovi, kako ih nazivaju Amerikanci, u kojoj je i pokrenut ovaj trend, zapravo su grupice obitelji koje svjesno ograničavaju interakcije izvan svog kruga. Oni vjeruju da tako pomažu djeci da komuniciraju s vršnjacima, a sebi ostavljaju više vremena da se posvete svakodnevnim poslovima kojima prehranjuju svoje obitelji i plaćaju obrazovanje svojoj djeci.

Pedagoge za taj posao nije teško naći. Mnoge škole ionako su zatvorene, a prosvjetni radnici uvijek su i svugdje premalo plaćeni pa im ovo dobro dođe kao dodatni ili čak jedini izvor zarade. Samo što sad, umjesto u nekoj školi, odrađuju posao u nečijem stanu.

Kako funkcionira mikroškolovanje?

Pravila nema i svaka zajednica, svaki pod, može izgledati onako kako je zamišljaju njeni tvorci. Najčešće nekoliko obitelji s djecom u istom razredu složi vlastiti pod i zaposli mentora ili učitelja koji će im dolaziti tijekom radnog tjedna. Troškovi se razlikuju, ali mogu prelaziti tisuću dolara mjesečno, objavio je Washington Post.

Obitelji s djecom predškolske dobi udruže se pak kako bi unajmile dadilju koja će se brinuti za više djece istodobno, poput tete u vrtiću. Problem je u tome što je to opcija koju si mogu priuštiti samo bogatiji slojevi društva. U američkom slučaju problem je i rasni jer si to mogu priuštiti gotovo isključivo imućniji bijelci.

Nije naime ostalo neprimijećeno to kako su u mnogim crnačkim četvrtima djeca ostala uskraćena i za nastavu putem interneta, a kamoli da bi njihovi roditelji, često samohrane majke, imali novca da im plaćaju privatne instruktore i dadilje. Jer o tome je zapravo riječ.

Učenici će u prosjeku izgubiti 6,8 mjeseci uobičajenog učenja ako se nastava u školama ne bude odvijala do siječnja 2021. godine, pokazala je analiza agencije McKinsey. No crni učenici mogli bi zaostajati 10,3 mjeseca, oni latinskog podrijetla 9,2 mjeseca, a učenici iz obitelji s niskim primanjima, bez obzira na boju kože, još više, čak 12,4 mjeseca.

Tko će podučavati ostalu djecu?

'Ova opcija nije omogućena svima. Različiti se domovi između sebe razlikuju više od škola. Ako škole ove jeseni ne otvore svoja vrata ili se ne poradi na kvalitetnijem učenju na daljinu, to će u konačnici izazvati još veće nejednakosti u društvu', upozorava Steve Barnett iz američkog Nacionalnog instituta za istraživanje obrazovanja.

'Ideja je načelno odlična, ali se ne bi smjela ograničiti samo na bogatije obitelji', slaže se i Randi Weingarten, predsjednica Američke učiteljske federacije.

Pitanje je i što će biti s učiteljima; tko su uopće oni, kakve su im kvalifikacije. Odnosno, ako te 'mikroškole' zažive, hoće li oni zaposleni u državnim školama napustiti svoja slabo plaćena radna mjesta i radije za život zarađivati dajući instrukcije po kvartovskim podovima. Tko će onda podučavati ostalu djecu?

Neki roditelji u svoje su 'mikroškole' pozvali i djecu obitelji s manjim primanjima; neki su spremni subvencionirati njihov dio troškova, no problem ostaje u četvrtima u kojima žive isključivo siromašni.

U Washingtonu je izvjesna Myra Margolin pokrenula stranicu na Facebooku kako bi povezala obitelji zainteresirane za 'mikroškolovanje'. Ubrzo se u grupu učlanilo više od tisuću roditelja. I ona je bolno svjesna nejednakosti.

Ne pita se za cijenu

Pokazalo se da neke obitelji, u strahu za svoje zdravlje, izričito ne žele da u njihove podove zalaze djeca djelatnika u esencijalnim zanimanjima, onih koji moraju svakodnevno odlaziti na svoje poslove, bili oni trgovci, vozači, policajci ili liječnici.

Drugi pak, poput Andree MacRae, ne misle da će 'mikroškole' neminovno pogoršati društvenu nejednakost. Ona i njeni istomišljenici provode istraživanja o vrijednostima i rizicima takvog načina školovanja, a u njihove su projekte uključeni i imućni i siromašni građani, kao i esencijalni radnici.

'Pobrinut ćemo se da se u podovima nađe mjesta za svu djecu', kaže ona. Jer što će duže škole biti zatvorene, to će više roditelja, onih koji si to uopće mogu priuštiti, unajmljivati učitelje da im podučavaju djecu po kućama. I pritom neće pitati za cijenu.