U zapadnom se svijetu danas mnogoženstvo uglavnom doživljava kao svojevrstan civilizacijski relikt koji nije u skladu sa suvremenom idejom o ljudskim pravima i jednakosti spolova. No čak 83 posto ljudskih društava u povijesti bilo je poligamno. Štoviše, znanstvenici ističu da je lakše objasniti evolucijske prednosti mnogoženstva nego jednoženstva. Naime, među sisavcima je uobičajeno da mužjaci više energije ulažu u reprodukciju, a ženke u podizanje potomstva.

Neki evolucijski biolozi predložili su ideju prema kojoj je moguće da je monogamija smanjivala natjecanje u osvajanju partnerica i povećavala suradnju unutar skupina, te time štedjela energiju i osiguravala snagu društava i država. Međutim, većina stručnjaka ne slaže se s time uz obrazloženje da ona nije konzistentna s povijesnim i etnografskim nalazima. Iako se propisivanje monogamije uglavnom povezuje sa širenjem kršćanstva i stvaranjem većih državnih zajednica, kao društveni fenomen ona je mnogo starija. Primjerice, Babiloncima je prema Hamurabijevom zakoniku bilo dozvoljeno uzeti drugu ženu samo u posebnim okolnostima, ako su prve bile bolesne ili neplodne. Grčka i rimska društva također su bila strogo monogamna.

Antropologinja dr. Laura Fortunato s Instituta Santa Fe smatra da je u stvaranju definicije prema kojoj je brak zajednica jednog muškarca i jedne žene ključnu ulogu zapravo odigrala učinkovitost u raspodjeli dobara na nasljednike te da su prve monogamne zajednice nastale u području današnje Turske prije nekih osam do devet i pol tisuća godina, mnogo ranije nego što se do sada mislilo.

Naime, Fortunato je utvrdila da su monogamni brakovi rezultat strateškog ponašanja muškaraca i žena u društvima u kojima su se resursi nasljeđivali iz generacije u generaciju. Dijeljenje resursa među potomcima brojnih žena u poligamnim brakovima često je uzrokovalo značajan pad njihove vrijednosti. Evolucijski se pretpostavlja da se reproduktivni uspjeh muškarca uglavnom temelji na pristupu ženama. Međutim, u tradicionalnim ljudskim društvima u kojima su pojedinci imali pravo nasljeđivanja vlasništva, naslijeđeno bogatstvo je osiguravalo reproduktivni uspjeh i dostupnost žena. U tom kontekstu nije bilo racionalno dijeliti imetak na preveliki broj nasljednika kojima potom startna pozicija ne bi osiguravala prednost u daljnjoj reprodukciji.

No osim toga monogamni brak je bio i svojevrstan kompromis u kojem se muškarac odrekao pristupa većem broju žena da bi povećao vjernost supruge. Naime, žene su muževima u monogamnim brakovima zauzvrat za isključivo investiranje u njihovu djecu bile spremne osigurati veću vjernost pa su muškarci bili sigurniji da ulažu u svoje, a ne tuđe potomstvo. Ako je vjerojatnost da je neki potomak biološki sin oca malena, povijest pokazuje da će takvi muškarci radije ostaviti imetak potomstvu svojih sestara koje su sasvim sigurno s njima u srodstvu. Dakle, i muškarci i žene imali su koristi od uzajamnog obvezivanja u monogamnom braku.

To može objasniti zašto je monogamija prevladala uglavnom u povijesnim euroazijskim društvima u kojima je intenzivna poljoprivreda uzrokovala nedostatak zemlje, a imanja su mogla brzo izgubiti vrijednost kroz dijeljenje među prekobrojnim nasljednicima. U tim društvima razvoju jednoženstva vjerojatno su također pogodovale i norme koje su isticale značaj očinstva, smatra Fortunato.