Prema novom istraživanju, predstavljenom u časopisu ScienceXpress, cijeli je proces trajao samo dvjestotinjak tisuća godina, no to je bilo dovoljno da u njemu skonča čak 53 posto svih morskih porodica, 84 posto morskih rodova, 96 posto svih morskih vrsta te oko 70 posto svih kopnenih vrsta uključujući biljke, kralješnjake i, u jedinom zabilježenom slučaju u povijesti Zemlje, kukaca.

Razmjeri Velikog izumiranja u kojem je zamalo nestao sav život, bili su poznati i ranije, međutim, znanstvenici su sada po prvi put uspjeli precizno utvrditi koliko se brzo ono odvijalo. Ovo otkriće trebalo bi omogućiti da se pronađu i odgovori na neka druga neodgovorena pitanja, među kojima i kako se to zbivalo.

Teorije o uzrocima tog najvećeg izumiranja su različite i pretpostavljaju razne kataklizme te njihove kombinacije - od pada meteora do globalnog zatopljenja. Međutim, nakon nove studije postalo je jasno da će sve teorije od sada na dalje morati odgovarati scenariju koji se odvijao izuzetno brzo u kratkom geološkom treptaju oka. Njegovo vremensko trajanje znanstvenici su utvrdili na temelju analiza fosila i kemijskih dokaza o promjenama u razinama ugljika u stijenama od južne Kine do Tibeta. Utvrđeni okvir znatno je kraći od onoga koji se do sada prihvaćao u znanstvenim krugovima.

Suautor istraživanja Sam Bowring iz Massachusetts Institute of Technology (MIT) kaže da fosilni ostaci pokazuju da se na kraju perma odvijala prava noćna mora za sve postojeće organizme kako u moru tako i na kopnu. 'Kakav god mehanizam masovnog izumiranja da se pokrene, ono neće biti ni isključivo morsko ni čisto kontinentalno', tvrdi Bowring.

Znanstvenici ističu da je scenarij izumiranja na kraju perma bio vrlo sumoran.

'Na kraju perma dogodila se brza deforestacija u kojoj su važnu ulogu odigrali rašireni šumski požari', rekao je Nanjing's Shen objasnivši da su istraživanja sedimentnih stijena iz tog razdoblja otkrila velike naslage drvenog ugljena i čađi. Otisci izotopa ugljika također ukazuju da se ciklus ugljičnog dioksida u to vrijeme reorganizirao tako da su razine kisika značajno pale.

'Fosili morskih organizama tijekom izumiranja pokazuju otklon od normalnih vrsta prema onima koje su bolje podnosile niske razine kisika u vodi', objasnio je Shen i dodao: 'Osim toga, vrste koje su preživjele bile su znatno manje od prijašnjih, što je pojava poznata kao efekt Liliputa prema otoku malih ljudi iz Guliverovih putovanja. Ovo smanjenje znanstvenici djelomično pripisuju niskim razinama kisika.'

Što je uzrokovalo Veliko izumiranje?

Autori istraživanja skloni su teoriji prema kojoj su izumiranje izazvale velike emisije ugljičnog dioksida i/ili metana u vulkanskim aktivnostima na kraju perma, među kojima i onih u sibirskom području te na jugu Kine. No prema Bowringu još uvijek nije potpuno jasno jesu li se erupcije vremenski poklopile s izumiranjem, pa su moguća i druga objašnjenja. Primjerice, istovremeno izumiranje i na kopnu i u moru mogli bi dobro objasniti udari asteroida ili kometa.

'Udar bi istovremeno i brzo utjecao kako na morske tako i na kopnene ekosustave', rekao je Bowring i dodao: 'Nemamo dokaza o udaru, međutim, siguran sam da neki ljudi vjeruju da ih tek treba pronaći.'

Točka nakon koje nema povratka

Znanstvenici ističu da je zasad teško reći koliko su razine izumiranja na kraju perma usporedive s današnjima, koje neki smatraju jedim od najviših u povijesti, međutim, sigurno je da bi iz lekcija povijesti mogli nešto naučiti.

'Naša priča govori nam da razaranje okoliša može biti dugotrajan proces. No kada se jednom prijeđe prag tolerancije ekosustava, oni počinju ubrzano propadati', upozorio je Shen.

Veliko izumiranje imalo je golem evolucijski značaj. Ono je na kopnu okončalo dominaciju sinapsida, životinja bliskih sisavcima, i stvorilo mogućnost za arhosaure, a potom i dinosaure koji su kasnije postali dominantni kralješnjaci. U morima je postotak životinja koje se ne mogu kretati tada smanjen sa 67 posto na 50 posto.