Kako bi to bilo kad bi se čovjekov mozak mogao detaljno skenirati i ponovno stvoriti u računalnoj simulaciji? Um i sjećanja, osjećaji i osobnost osobe umnožavali bi se. Ustvari, nova i jednako valjana verzija te osobe tada bi postojala u potencijalno besmrtnom digitalnom obliku, zapisao je Michael Graziano, profesor psihologije i neuroznanosti na Sveučilištu Princeton u The Guardianu.

Futuristička mogućnost koju spominje Graziano naziva se mind uploading. Emulacija cijelog mozga, prijenos uma, odnosno umno kopiranje, zamišljeni je proces skeniranja i kopiranja mentalnog stanja, uključujući dugoročnu memoriju i svjesnost o samome sebi. Računalo bi tako pokrenulo simulacijski model obrade informacija u mozgu na isti način na koji to čini izvorni mozak.

Seljenje mozga u oblake

Teoretski, to je moguće postići i ne postoje fizikalni zakoni koji bi to sprečavali. Tehnologija velikim koracima grabi naprijed pa bi se jednog dana i ljudski mozak mogao 'kopipejstati' na neki hard, u oblake ili na internet. Mnogi alati potrebni za prijenos uma već postoje ili se ubrzano razvijaju. Neuroznanstvenik Randal Koene osnovao je neprofitnu organizaciju CarbonCopies kako bi promovirala prijenos uma:

'Vaš mozak je orkestar koji svira simfoniju vašeg mentalnog iskustva i vaše svjesnosti, a to iskustvo vaš je prozor za postojanje i za svemir. Naš je cilj sačuvati, obnoviti, pa čak i poboljšati mentalno iskustvo izvan granica biologije', zapisano je na njihovim stranicama. Ljudi iz CarbonCopiesa pokušavaju snimiti jedinstven raspored te reakcije neurona i sinapsi koji kodiraju ljudska sjećanja i njihovo aktivno ponašanje te ih obnoviti u umjetnom mozgu.

Podsjeća to na znanstvenu fantastiku, ali u CarbonCopiesu misle da je riječ o tehničkom problemu koji se može svladati uz pomoć znanosti. Cilj im je prevladati naša temeljna ograničenja, kao vrste i kao pojedinaca. A naša najveća ograničenja naša su tjelesnost i ograničeni vijek trajanja. Seljenjem mozga u oblake otvaraju se beskrajne mogućnosti, vjeruju znanstvenici.

Zasad teoretski, um bi se mogao prenijeti na dva načina: 'kopipejstanjem' ili postupnom zamjenom neurona. Biološki mozak možda ne bi preživio proces kopiranja, dok bi simulirani um mogao živjeti unutar virtualne stvarnosti. Time bi se, u slučaju kakve opće kataklizme, čovječanstvu dala prilika da preživi i nastavi postojati u računalu koje crpi energiju neke zvijezde.

Na projektu radi 500 znanstvenika

No da ne biste pomislili kako se prijenosom uma bave samo neki ludi znanstvenici s glavom u oblacima, recimo da je takozvani Human Brain Project najveći znanstveni projekt iza kojeg je stala Europska unija. Velik novac ulaže se u istraživačku infrastrukturu kako bi se unaprijedilo neuroznanost, medicinu i računarstvo.

Na projektu, započetom 2013. godine, izravno radi oko 500 znanstvenika na više od stotinu sveučilišta, bolnica i istraživačkih centara širom Europe, od neuroinformatičara do neurorobotičara. Oni proučavaju načine i mogućnosti simulacije i neuromorfologije mozga, replikacije njegove arhitekture i upotrebe robota za testiranje moždanih simulacija. Znanost nije odvojena od stvarnosti pa nisu zanemarene ni etičke i društvene implikacije prenošenja uma.

Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu imaju što reći kad je riječ o prenošenju informacija ljudskim tijelom, čime se bavi ekipa okupljena oko profesora Marija Cifreka, ili o razvoju interneta medicinskih stvari, o čemu dosta zna profesor Ratko Magjarević s tamošnjeg Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija.

'Kad bismo naučili kako preslikati sadržaj našeg mozga u računala, mogli bismo živjeti paralelno još jedan život i živjeti vječno, odnosno toliko dugo koliko bi se napajalo računalo. To je velik izazov ljudskom rodu. No postavlja se pitanje - ako preselite sadržaj svog mozga i emocije u računalo koje može nastaviti samostalan život, hoće li to računalo misliti isto što i vi mislite u tom trenutku?' zapitao se svojedobno Magjarević u razgovoru za Tportal. Tom je prilikom istaknuo kako se time otvara niz zanimljivih tema. Jer, to nije projekt samo biomedicinskog inženjerstva, nego i medicinara, biologa, kemičara, fizičara... Zapravo, sve te struke morale bi udružiti znanja i vještine da bi se ostvario takav projekt.

Virtualni zagrobni život

No što kad bi doista postojao način da se podaci iz vašeg mozga kopiraju i prebacuju, baš kao što se podaci s računala danas kopiraju na vanjski hard ili u oblake, zapitao se Graziano. Što s kopijom koja bi imala kontinuitet iskustava, sva vaša sjećanja, vašu osobnost, misaone obrasce, emocije... samo tijelo ne bi imala. Bi li jedan ja bio 'praviji' od drugog?

Prijenos uma omogućio bi ljudima beskonačan zagrobni život. S ostatkom obitelji mogli biste tako slaviti rođendane komunicirajući preko tableta na stolu. Pa suvremeni ljudi danas ionako većinu kontakata, poslovnih i privatnih, odrađuju putem elektroničkih medija. Mnogi već rade u virtualnim uredima, u kojima svoje kolege poznaju samo putem videa i teksta.

Svatko od nas na neki način već postoji u virtualnom svijetu, smatra Graziano. Živimo u nekoj vrsti multiverzuma, svaki od nas u svom virtualnom balonu, a naši se mjehurići povremeno spajaju u stvarnom prostoru i potom opet razdvajaju, ali uvijek povezani putem globalne društvene mreže. Stvori li se virtualni zagrobni život, društveni, politički, ekonomski, virtualni i stvarni svijet povezali bi se u veću i uvijek rastuću civilizaciju. Virtualni svijet bio bi samo još jedno naselje na Zemlji, prepuno ljudi koji ga nastanjuju.

Bi li u tom svijetu živi imali bilo kakvu političku, ekonomsku ili intelektualnu prednost u odnosu na simulirane osobe, pita se Graziano. Uz tolike strojeve, robote i internete raznih stvari, stvarnim će ljudima preostati samo umni rad. A da biste koristili mozak, neće vam trebati tijelo. Podučavati đake, voditi tvornicu, upravljati državom - sve se to može i bez tijela.

Život počinje u oblacima

Zapravo, svijet u kojem živimo tada više ne bi trebalo zvati stvarnim, a onaj kopirani simuliranim jer bi oba ova svijeta bila podjednako stvarna, smatra Graziano. Možda bi bolje jedan svijet bilo nazvati temeljnim ili baznim, a ovaj drugi životom u oblacima.

Temeljni bi svijet bio prepun mladih koji u njemu stječu dragocjena iskustva. Prava znanja, životna iskustva i političke veze - sve bi se to akumuliralo u oblacima. U tom scenariju temeljni bi svijet bio poput stadija larve za nezrele umove, a svijet oblaka mjesto na kojem stvarno počinje život, zaključuje profesor Graziano.